Autor: Ibrahim HALILOVIĆ

Elmedin Bajramović, koji je fotografiju načelnice Ružičić s kokardom na glavi i osmijehom na licu preuzeo od Naide Ribić na Facebooku, uhapšen je u ranim jutarnjim sahatima i kažnjen je sa 200 maraka! Četnici su ubili Majku Elvedina Bajramovića Ekremu koji plaća kaznu jer preuzima sliku s kokardom načelnice Snježane Ružičić, simbola ideologije koja je pobila 57 nevinih Bošnjaka Jezera. Još se ne zna gdje su grobovi 17 ubijenih. Ekremu su našli.

Kada su Ekremu strijeljali, rekla je:

“Strijeljaj komšija. Ubij!”

Potom je raskopčala svoju vestu.

Prkosno, prije nego je pokošena uzviknula je:

“Ima Ekrema pet sinova. Bar će me jedan osvetiti!”

Nema osvete.

Elmedina, jednog od pet sinova Ekreminih, borca ARBiH, ranjavanog viš puta od četnika, kažnjavaju sa 200 maraka kazne jer pokazuje načelnicu sa kokardom na čelu, kao simbol ideologije koja mu je ubila Majku i Komšije u klasičnom teškom zločinu genocida.

Ovo je faksimil pisma koje je načelnica Jezera Snježana RUŽIČIĆ uputila Islamskoj zajednici BiH, muftijstvu Travničkom, Medžlisu IZ Jajce i udruženju “3. juni” na dan 4. juna 2022. u kojem izražava suosjećanje sa civilnim žrtvama rata u Jezeru.

Da li je ovo pismo iskreno ako se dotična gospođa bez imalo stida i srama javno slika sa četničkom kokardom na glavi!

Da li to ima ikakve veze sa pijetetom i poštivanjem žrtve, ili je to sol na rane mještana koji su izgubili svoje najmilije! Da li to ima veze sa izazivanjem nacionalne, vjerske i svake druge mržnje!

Šta više, Načelnica s Kokardom na Glavi je zaštićena: Elmedin Bajramović, koji je fotografiju načelnice Ružičić s kokardom na glavi i osmijehom na licu preuzeo od Naide Ribić na Facebooku, uhapšen je u ranim jutarnjim sahatima i kažnjen je sa 200 maraka! Klasična, opsana zamjena teza! Pa valjda je trebalo kazniti Onu Koja Nosi Kokardu i to hiljadama maraka globe, nikad više joj ne dozvoliti da se kandidira za bilo kakvu javnu službu.

Četnici ubili Majku Elvedina Bajramovića koji plaća kaznu jer preuzima sliku s kokardom načelnice Snježane Ružičić.

Pismo saosjećanja koje upućuje načelnica Snježana Ružićić Islamskoj zajednici je za ćenifu!

Bože, u kojem to dijelu srednjeg vijeka mi živimo!.

Tako Ona s Kokardom na Glavi sije strah po Jezeru.

(Meni je Načelnica pokazala srednji prst, pa mi po klasičnoj zamjeni teza poslala policiju na kućni prag…)

Ova dva čina, pismo i kokarda se međusobno isključuju, oni su suprotnost jedno drugome!

Kokarda na glavi je jezivo nekažnjeno podsjećanje na četnički krvavi pir u Jezeru i okolnim selima i zaseocima. Da je sreće, da je kulture i pijeteta, da je želje za suživotom, pokajanjem, žaljenjem…, načelnica koja hoće zastupati sve građane, nikad ni u snu ne bi stavila kokardu na glavu, ili ako bi je stavila ne bi napisala ovo pismo onima koji žale za ubijenim na pravdi Boga. Zato se pismo dojma kao licemjerje, a kokarda kao istinska ideologija. To potvrđuju i činjenice da je dotična gospođa, po tvrdnjama Duška Šajina, prekorila ovog bivšeg načelnika Jezera što je dao pare “balijama” za izgradnju spomenika ubijenim u Čerkazovićima. Tvrdi da nije dao, ali je poštovao zakonsku proceduru oko izdavanja građevinske dozvole.

Pismo Načelnice sa krokodilskim suzama za pobijenim civilima u Jezeru i okolini upućeno Islamskoj zajednici sa žaljenjem za ubijenim javno se čita i objavljuje, a onaj ko objavi njenu sliku s kokardom, plaća kaznu!

Na obilježavanju dana sjećanja na nevine žrtve spušta se cvijeće u Plivu, stotinjak metara daleko od Ureda načelnice, ali to je za nju udaljenost od hiljadu milja. Ne pojavljuje se, ne spušta cvijet, ne čita, nego šalje pismo!

Podsjetimo: “Od ukupno 57 ubijenih, pet je dječaka, jedna djevojka i devet staraca životne dobi od 65 do 87 godina!” Jednoj trećini ubijenih ni do danas nije pronađen grob.

Umjesto da iskreno žali za nevino ubijenim, da iskreno suosjeća sa preživjelim, načelnica Ružičić sa kokardom na glavi i u društvu istomišljenika, demonstrira javno ideologiju koljača s osmijehom. Ona se fotografira sa sinom jednog od ratnih zločinaca u Jezeru, koji se kukavički skriva od pravde. Nije li i to dokaz nastavka četničke ideologije! Ako u Jezeru ima njenih ideolških istomišljenika, a kažu kako ih ima, ona će pobijediti, a sve ovo što joj su postavljena javno pitanja na koja ne odgovara, sve što javno radi, može joj ići u prolog. Pa neka ide, ali istina i pravda će pobijediti kad-tad. Do tada, teško svakom građaninu Jezera i Jezeru samom, priznali mi to ili ne!

Post scriptum

Dodatno pitanje za načelnicu Snježanu Ružićić, inače pravnicu:

Po kojem zakonu je moguće održavanje Sjednice SO-e Jezero oko sedmicu dana pred izbornu šutnju sa dnevnim redom usvajanja odluke o izmjeni ionako nevažećeg Regulacionog plana užeg dijela naselja Jezero!

Pitanja u vezi sa ovim ne postavljam pristalicama i zastupničkoj većini SSND-a u Općini Jezero.

Neka rade po svijesti i savjesti!

Ali neka znaju, i načelnice i načelnici, odbornici, sadašnji i budući, svi mi smo prolazni, samo su Bosna i Jezero vječni!

Granice postoje samo u duhovno ograničenim glavama! U glavama takvih granice ne postoje jedino kada su u pitanju pare!

***

Kandidat PDP-a za načelnika Kalinovika kažnjen zbog četničke šajkače na glavi i veličanja ratnih zločinaca, šta CIK čeka sa Načelnicom Jezera? Boji se Dodika?

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/377664/velichao_ratnog_zlochinca_mladica_cik_ostro_kaznio_kandidata_za_nachelnika_kalinovika_vladu_sladoju_i_stranku_pdp.html

Za 27. septembar 2024. zakazana je (posljednja u ovom sazivu?) sjednica Skupštine opštine Jezero. Posljednja tačka dnevnog reda je

Demokratski bi bilo da se razmatra ta Odluka, demokratski bi bilo da se stavi na javnu raspravu građana, a konačan sud daju odbornici.

Da li ovakvom formulacijom istovremenog hitnog “razmatranja i usvajanja” neko nameće svoj ultimativni zahtjev da se ta važna Odluka o izmjeni Regulacionog plana užeg dijela naselja Jezero mora i i usvojiti? Ko? Da li je taj neko osjetio kraj svoje apsolutne vladavine, pa je sada u hitnji usvojiti u zadnji čas ovu odluku? Da li se to moglo i prije, ali nije smjelo?

Kome je stalo da sedam-osam dana pred izbore stavlja na dnevni red baš tu, za urbano naselje jezero važnu odluku?

Koji dio “užeg dijela naselja Jezero” obuhvata ta odluka?

Da li je u pitanju Ada (Pisak) gdje je i Vaš plac?

Da li je u pitanju nastavak radova na prekopavanju Ade koje su započeli Željko i Ajla Del Cukut uz Vaše odobrenje, mimo Regulacionog plana? Da li zato što su Vam oni prodali taj plac?

Da li Vam je poznato da po Regulacionom planu na tom mjestu predviđen jedino most preko Plive i ništa drugo?

Da li se tom Odlukom želi ad hoc usvojiti neka druga izmjena Regulacionog plana užeg naselja Jezera, odobriti lokacija (vrtića, koji nije u užem dijelu naselja), uklanjanje neke nezakonito podignute zgrade, objekta, kolibe, kao one na nekadašnjoj benzinskoj crpki?

Ne znam, pitam!

Kako je moguće mijenjati Regulacioni plan kad taj Plan uopće ne važi već dugi niz godina? Zašto nije donesen novi jer to nije u nečijem interesu? Čijem? Pa Jezero je kao Mjesna zajednica imala svoj Regulacioni plan, jedna od dvije mjesne zajednice u SR BiH.

Gospođo Načelnice, halalite mi na pitanjima!

Kao ni drugi građani Jezera, nisam informiran o sadržaju i razlogu za hitnost te Odluke, ni preko Dnevnog reda, ni zvaničnog site-a SO-e Jezero, ni putem medija, ali baš kao građanin RBiH i Jezera koji uredno plaća porez i sve obaveze prema državi i Jezeru, želim biti informiran. Imam i pravo, a nije li to i Vaša obaveza? Meni je sve to oko izmjene Plana vrlo znakovita!

Da li je to strah od gubitka izbora koji se zrcali prema nekim anketama?

Ako nećete biti mukajet prema meni i mojim pitanjima, niste li dužni obznaniti sadržaj prijedloga te Odluke na svojim predizbornim skupovima! Neka građani iznesu svoj stav, ali opet ne zaboravite zakone! To bi bilo demokratski, zar ne?! Demokracija Vaam je u nazivu stranke, zar ne?

Ne znam, povaljam, šta obuhvata ta Odluka o izmjeni Regulacionog plana užeg dijela urbanog naselja Jezero.

Post scriptum

Ako je u pitanju Ada, dobro bi bilo prije donošenja te odluke pitati geologe. Dobre informacije postoje i u prvom Regulacionom planu Mjesne zajednice Jezero u Urbanističkom zavodu u Sarajevu ili poslušati neke uposlenike SO-e Jezero koji su upućeni u tu materiju.

Ako se prekopava špic Ade koji za podlogu ima sedru, može doći do teških posljedica. Upućeni u materiju tvrde da Pliva može uteći pod zemlju i postati podmornica…

Načelnica Jezera Snježana RUŽIČIĆ pojavila se u video snimku sa osmijehom na licu nakon asfaltiranja ulice Meše Selimovića i dva jezerska mosta.

Dala se snimiti sa Džamijom Sultana Bajazita u Jezeru u pozadini kako bi, valjda, na ovaj jeftin trik pridobila koji bošnjački glas više na predstojećim lokalnim izborima i osvojila treći mandat.

Ovom predizbornom informativno-reklamnim trikovima načelnica Snježana RUŽIČIĆ očito računa na glasove Bošnjaka Jezera koji su se igrom sudbine spasili četničkog genocida koji je počinjen u Jezeru, kao i na ponekog iz mlađih generacija, riječju svih onih koji ne njeguju kulturu sjećanja. Takvi su ili zastrašeni, ili izgubili ponos i pogazili žrtve genocida i svoje dostojanstvo za šaku brašna i metar asfalta. (Dobro je, stigao asfalt, neće biti prašine u Jezeru, kako reče neko na TV (sic!).

Načelnica Snježana Ružičić je vučica u janjećoj koži.

Ona se svojevremeno slikala sa četničkom šubarom i kokardom. Slikala se u četničkom društvu sina jednog od okrivljenih ratnih zločinitelja u Jezeru.

Na licu joj onaj isti osmijeh kojeg sada prodaje na videu nakon polaganja asfalta u Ulici Meše Selimovića sa džamijom u pozadini.

Pobila, protjerala Bošnjake, Džamiju planski srušila zločinačka četnička alaša s kokardom na glavi, kokardom koja resi i šajkaču načelnice Snježane Ružičić.

Video na kojem je načelnica na Ulici Meše Selimovića i Džamija u njenoj pozadini, bio bi vjerodostojiniji da se načenica snimila s kokardom na glavi. To ne znači da i tada neki od Bošnjaka zatravljenog uma sklonog zaboravu ne bi glasao za nju.

Prvi dan svoje predizborne kampanje rečena Načelnica počela je u Đumezlijama. U zdravici se hvalila kao da je ona svojim parama asfaltirala dio puta do tog zaseoka sa većinskim bošnjačkim stanovništvom.

Tek u videu sa Džamijom kao kulisom objavila je pučanstvu da su pare u omjeru 60:40 posto donirale RS i Federacija. Oba entiteta su u teškim gubicima, s tim što Federacija financira secesiju iz PDV koji joj pripada, a evo i četničku predizbornu kampanju.

Pare su navodno davno namaknute, ali se početak radova na infrastrukturi planski poklopio sa prvim danom predizborne kampanje načelnice Snježane Ružičić. Šutjela je o donatorima, pa se mogao steći utisak kao da su pare iz njena džepa.

To je teška zloupotreba našeg novca. To je kažnjivo krivično djelo!

Praktično, RS nije godinama izdvojila ni marke za popravku trošnih mostova, a rupe je nedavno krpio Faruk RIBIĆ kad je asfaltirao svoju avliju. Iako trošni, mostovima je povećana nosivost sa 12 na 40 tona!

Odjednom, desetine hiljada maraka troše se bukvalno za propagiranje načelnice Ružičić od prvog dana predizborne kampanje.

Na jumbo plakatu Snježana Ružičić je uz Dodika. Dodik široke ruke dijeli i krčmi naš novac kome on hoće i kad on hoće, prijeti ko ne glasa sa SSND čak i ugrožavanjem života u operacionoj sali. Odlikuje ratne zločince koji su školskim udžbenicima heroji, vrijeđa muslimane, smeta mu ezan crta granice. Snježani Ružičić Dodik je uzor i njena podrška. I ona poput njega pokazuje srednji prst neistomišljenicima.

Federacija je u deficitu  500 milijuna KM.

Zar nije lijepo i pohvalno što Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica i u toj financijskoj dubiozi ipak brine i o Jezeru, ali ogavno je ružno što se taj naš novac troši nenamjenski i u propagiranje reizbora načelnice Ružičić, u finaciranje secesije, a niko ni mukajet, ni Ministarstvo ni CIK, a ni Tužilaštvo. I mnogim građanima – svejedno!

Da je pravde, trebalo bi u haps i ministra Nerina DIZDARA ili bilo koga drugog odgovornog za donaciju Federalnog ministarstva za izbjegla i raseljena lica, ali ne što su dali pare Jezeru, nego što se novac nenamjenski nekažnjeno bez kontrole Ministarstva troši, čak i za predizbornu četničku kampanju i to u mjestu gdje je po definiciji počinjen klasični vid genocida.

Pamet u glavu!

Sve što daju od naših para, uzmite, čak i ako su u pitanju prazni cegeri.

Ali, glasajte po svijesti i savjesti za najbolje – kako bi cegeri bili puni!

Danas, 10. Septembra 2024. oko 11 sati, načelnica Jezera Snježana RUŽIČIĆ obilazila je radove na asfaltiranju njenog placa i tom prilikom mi pokazala srednji prst. Potom me je prijavila policiji (sic!)

U toku protekle godine dana i na zvaničnom site-u Opštine Jezero, a zatim i javno kao građanin/novinar poreski platiša postavio sam načelnici Jezera gospođi Snježani brojna pitanja u vezi sa njenim rukovođenjem javnim poslovima u Jezeru. Ni na jedno nisam ni kao građanin/novinar dobio odgovor, osim ovog danas;  Gospođa Načelnica Jezera Snježana RUŽIČIĆ pokazala mi je srednji prst, valjda kao odgovor. K tomu, prijavila me policiji, da li u namjeri da me zastraši ili ušutka, rečena gospođa zna.

Danas su, naime, nastavljeni radovi  na asfaltiranju ulica i sokaka u Jezeru novcem koji je osiguralo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica BiH ili Federacije. Radovi se poklapaju sa predizbornom kampanjom gospođe Ružičić.  Na red je došao i plac gospođe Načelnice. Po urbanističkom planu koji je zastario, tu je predviđena gradnja mosta preko Plive, a ne privatne kuće. Načelnica još ne gradi ništa, ali budući da joj treba čvrst pristupni put, radnici su danas napravili tampon pred asfaltiranje, ali izgleda da su pogriješili dužinu i širinu, pa je pozvana vlasnica gospođa Načelnica da upravi stvari.

Gledao sam to kroz prozor naše kuće jer njen plac graniči s našim.

U jednom trenutku, ničim izazvana, Gospođa Načelnica Opštine Jezero okrenula se prema meni i pokazala mi na brzinu svoj srednji prst.

Nadam se da postoji snimak tog gesta na tek postavljenom videonadzoru naše kuće. Ako i ne postoji, ostaje u mom sjećanju, ali  ne kao uvreda, nego kao priznanje za moja javno postavljena pitanja oko šefovanja  gospođe načelnice Ružičić na koja dotična gospođa nema odgovora.

Taj ispruženi srednji prst govori o Gospođi Načelnici mnogo više nego što ona u svojoj glavi može zamisliti. Za mene je to priznanje za moj javni rad. Dokaz je to njene nemoći, a da ne i spominjem manjak kućnog i svakog drugog odgoja…

I, nije Gospođi Načelnici malo što mi je umjesto javnog odgovora javno postavljena pitanja pokazala srednji prst, nego mi je na kućni prag poslala dva policajca. Policajci su pravi profesionalci, rukovali su se sa mnom, i  za razliku od nevaspitane Gospođe Načelnice, uljudno porazgovarali sa mnom objasnivši razloge saslušanja. Nemam primjedbe na njihovo službeno ponašanje.

 Međutim, Gospođa Načelnica je zamijenila teze!  Prijavljuje policiji mene, a ustvari trebao bih prijaviti ja Načelnicu zbog teške uvrede ničim izazvane!

Policajci su uljudno predlagali da se naš odnos popravi, ta komšije smo, blago mi spomenuli kako bi u tome bilo dobro da se ni riječju ni slikom ne bavim Gospođom Načelnicom.

Da li ovim Gospođa Načelnica želi demonstrirat ne samo svoju silu i nekulturu, ili  me želi prepasti i ušutkati, ne znam! Znam da to nije u stanju. Nemoćna je!

U jeku je predizborna kampanja u kojoj Gospođa Načelnica pikira na novi mandat. U tome joj dobro dođe investicija  ministarstava iz Sarajeva koje se baš troše, ali donatore Načelnica u zdravici ne spominje.

Na svako javno pitanje o tom novcu i drugim poslovima, Gospođa Načelnica oholo i nadmeno šuti.  Odrasla bez kućnog, školskog i fakultetskog odgoja i kulture, uspela se na najviše mjesto u Jezeru,  oholo i bezobrazno pokazuje mi srednji prst, baš kao i njen partijski šef. .

Možda se Načelnica nada da će pokazivanjem srednjeg prsta baš meni dobiti koji glas više u svojoj trci za najvišu poziciju u najmanjoj općini očito nesvjesna one narodne kako “ničija nije do zore.”

***

Neka pitanja na koja nisam dobio odgovor, nego središnji prst načelnice Jezera Snježane Ružičić

Načelnici Opštine Jezero Snježani Ružičić DA LI JE ISPRAVNO DIJELITI BRAŠNO, PRAVITI SPISKOVE GLASAČA ZA VAS, KORISTITI FEDERAALNI NOVAC ZA LIČNU PROMOCIJU, DOZVOLITI DIVLJU GRADNJU PRIJATELJIMA…

Načelnici Općine Jezero, sada i otvoreno pismo: VAŠA DRSKOST I RAVNODUŠNOST, ZADRTOST, DISKRIMINACIJA…, PRELAZE GRANICU PRISTOJNOG

PO ČIJEM ODOBRENJU SE UNIŠTAVA ADA U JEZERU?

Uspješan prvi dan zvanične predizborne kampanje načelnica Općine Jezero Snježana Ružičić obilježila je zdravicom uz pečenu janjetinu.

Ručak sa mještanima Đumezlija upriličen je nakon uspješnog polaganja asfalta kojim je povezan do sada neasfaltirani dio puta do ovog zaseoka.

Na ¸video-snimku odakle je ovaj screenshot koji se može vidjeti na Facebooku, radost zrači sa lica Načelnice, a i mještani su zahvalni i raspoloženi.

Načelnica je svoju predizbornu kampanju počela još ranije podjelom brašna mještanima Jezera kako bi kupila glasove. Nije odgovorila na javno postavljeno pitanje čijim novcem je kupila brašno. Njeni emisari su obilazili sela i zaseoke po Općini jezero i pravili spiskove „ ko je za nju!“

Načelnica ima puno razloga što je zadovoljna prvim danom zvanične predizborne kampanje. Asfaltiranje puteva do zaselaka, sokaka i ulica u Jezeru financira Federalnio ili državno ministarstvo za izbjegla i raseljena lica, a poene ubire načelnica Jezera. Tako država BiH ili Federacija BiH financiraju preizbornu kampanju ove Dodikove desene ruke u Jezeru.

U svojoj zdravici na ručku poslije polaganja asfalta prema Đumezlijama, Načelnica je obećavala asfaltiranje pristupa i onim pojedinačnim kućama do kojih asfalt još nije stigao, ili nije bio planiran, iskazujući tako svoje dobročinstvo, ali državnim ili novcem Federalnog ministarstva.   Obećanja je izrekla u prvom licu množine. Ali, nije rekla ko će osim nje „nastaviti“ sa tim daljim poslovima i o čijem trošku.  

Ni jednom riječju nije spomenula Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Federacije ili BiH kao financijere izgradnje i obnove komunalne infrastrukture u Jezeru, u ovom SSND uporištu u Republici Srpskoj. Po riječima iz zdravice Načelnice ispada kao da ona i neko uz nju financira te radove. Prešućena je činjenica ko je stvarni financijer koji na ovaj način čini dobro djelo Jezeranima, ali i obilato podržava predizbornu kampanju načelnice Ružičić, gorljive članice SSND.

Znakovito je da je asfaltiranje počelo baš prvi dan predizborne kampanje koji je načelnica Ružičić vrlo dobro tempirala i organizirala – federalnim novcem.

Moram napomenuti da će asfalt proći i pokraj naše kuće u Jezeru. Bog zna bi li ikad da se plac gospođe Načelnice ne nalazi odmah iza našeg placa. Nisu nas mogli preskočiti, zar!

Stoga, hvala Federalnom ili državnom ministarstvu za izbjegla i raseljena lica koje nam možda nehotice čini uslugu!

Pogled na spisak osoba koje su korisnici donacija Ministarstva za izbjegla i raseljena lica FBiH za obnovu kuća povratnika u RS u Mrkonjić-Gradu potvrđuje staru narodnu izreku: “Ko umije, njemu dvije!” Na svome primjeru to najbolje potvrđuje bračni par Zijada i Zineta Šehović.

Zineta nije (ni) na ovogodišnjem spisku, niti neko od njenih iz rodne obitelji Cerića. Na spisku je Zijad Šehović, njen muž.

Donacijom je obnovljena kuća Zinetinih roditelja na Kljućkoj cesti, a njen suprug će obnoviti obiteljsku kuću na Imamovcu u kojoj stanuje sa Zinetom.

Kuća Zinetinih roditelja njena je rodna kuća je useljiva, lijepo uređena i dotjerana. Obnavljana je donacijom.

Ko je podnio zahtjev za donaciju, nije toliko bitno.

Ali, Zinetina mama Biba je u Švedskoj, brat Sulejman sa familijom također. Da li i razmišljaju o povratku ako je kuća obnovljena donacijom dobijenom u njihovo ime, to znaju samo oni, a trebalo bi znati i Ministarstvo koje dodjeljuje donacije. Ta kuća je obnovljena novcem poreskih obveznika da bi bila izdata pod kiriju, a stvarnih vlasnika ni na vidiku.

Prizemlje rodne kuće Zinetine izdato je Slobodanu Vukoviću koji tu drži pekaru.

Pekara nema natpis, parkirani auto pokraj kuće je “za vlastite potrebe” Slobodana Vukovića, to jeste (pekare).

Pendžeri su zamrljani kako bi se pomislilo da je to prizemlje nedovršene kuće, odnosno da tu niti ko stanuje niti ko posluje. Nisu li i ti zamrljani prozori kao znak nedovršene gradnje dobar razlog za neku novu donaciju (Zinetinim Cerićima ili njoj samoj) iako niko od njih kao povratnik u njoj ne živi. Kuća je pod krijom.

Slobodan Vuković, kojem se izdaje pod kiriju prizemlje Zinetine rodne kuće,  jedan je od najgorih ratnih gradskih ekstrema, zadrti nacionalist, ponosni četnik s puščetinom koji je svojevoljno hapsio nevine građane koji su završili u logoru na Manjači poput pokojnog  Davora Demirovića.

Kada je poslovanje u pitanju, Zineti i njenim očito ne smeta ni deal čak sa tim opasnim psom rata niti im njegov joj novac zaudara.

Zineta Šehović je aktivista SDA, bivša odbornica te stranke u SO-e Mrkonjić-Grad, bivša članica Glavnog odbora SDA, bivša predsjednica Merhameta, osoba koja (je) vedri(la) i oblači(la) u Islamskoj zajednici Mrkonjić-Grada, pa joj ili njenoj obitelji valjda i priliči poslovati sa jednim od pasa rata i to ubirući kiriju za pekaru u prizemlju kuće svojih rodtelja: otac Šukrija je po zemljom, a majka Biba je izvan zemlje, u Švedskoj, kao i brat Sulejman. Niko se za sad ne vraća!  

Zineta stanuje u svojoj kući na Imamovcu za koju njen muž dobija donaciju za obnovu. Ubrana je donacije za roditeljsku kuću, naplaćuje se kirija od „Tanćilovog“ – bijesnog psa rata, danas biznismena, poslovnog partnera od kojeg su stradali muslimani koje zastupa gospođa Zineta Šehović po više funkcija i zaduženja. I kao što njena SDA sabotira Tužbu protv Srbije za genocid, tako i Zineti Šehović, nekad članici Glavnog odbora, šefici Merhameta i IZ u Mrkonjiću ne pada na pamet tražiti sudski progon Tanćilovog. Zineta je u delegaciji koja sa bivšim muftijom Banjalučkim Čamdžićem kamči sadaku od Opštine Mrkonjić-Grad za obnovu Kizlar-agine džamije, umjesto da se angažira da se u život provede važeća odluka Doma za ljudska prava po kojojjeta Opština ugrozila ljudska i vjerska prava muslimana i koja je dužna namiriti štetu za porušenu Kizlar-aginu džamiju. Zineta Šehović sa Muftijstvom brani hodžu psovača Mufida Haskića…

Ta kuća je oblijepljena novčanicama poklonjenim od našeg novca; moglo se nešto i od kirije popraviti, ako je trebalo, ali umjesto potegnuti u svoj džep, bliži je federalni fond…

Povratnici koji su ostali bez donacija za obnovu svojih kuća, svi redom upiru prstom u Zinetu Šehović kao glavnog krivca za to. Oni smatraju kako Zineta Šehović vedri i oblači i kada su u pitanju donacije za obnovu povratničkih kuća. Postavlja se pitanje šta rade komisije ako ih uopće ima Ministarstva, ako Zineta vedri i oblači u raspodjeli donacija koje koristi njena obitelj, dok drugi kojima je pomoć potrebna ostaju kratkih rukava… Ne postoje nikakve komisije, tvrde oni koji su upućeni u proces dodjele donacija.  Ako je to tako, zašto je tako i ko će tome najzad stati tome u kraj, pitaju se oni koji smatraju da su podobni za donacije, ali su im one izmakle.

Da li su i sami krivi za to?!

Da li prokišnjava krov na kući Hamzalije Verema u Donjoj mahali, ili njegovoj kući nešto drugo fali, pa mu je dodijeljen novac za onovu?

Ako bi prokišnjavala, vlaga bi doprla i do prodavaonice „Best“ koja godinama posluje tu, ne bi smjela u memli poslovati, ali izgleda da godinama radi u suhom prizemlju Hamzalijine kuće! U najmanju ruku, čudini su i sumnjivi kriteriji za obnovu te dobro stojeće kuće u svakom pogledu.  Da li je Hamzalija mogao i od kirije šta popraviti na svojoj kući, a donacija data nekom potrebitijem!? Uostalom, Hamzalija Verem nije nikad ni napuštao RS, dakle on i nije povratnik. On je starosjedilac. Možda je donacija namijenjena da ne odseli negdje!

Za obnovu devestirane kuće koja se nalazi u istoj mahali gdje i Hamzina, povratnik Jusuf Dubica nije dobio ni feninga od kako se vratio u nju prije dvadeset i pet godina. 

Za kriterije za dodjelu trebalo ne bi trebalo pitati samo Zinetu Šehović, nego u prvom redu Federalno  ministarstvo za izbjegla i raseljena lica koje gospodari tim našim novcem. Ali, ko će! Ko i upita, naiđe na tvrde uši, poput potpisnika ovih redova.

Da je drugačije, zar bi bilo moguće da donaciju u obliku građevinskog materijala dobije osoba S. Z. u Baljvinama, a ni kuće, ni građevinskog materijala. Prodat.

Da postoje neki kriteriji, donaciju u Baljvinama ne bi mogao dobiti E. H. koji ni zahtjev nije predao, nego mu je data donacija osobe koja je od te donacije odustala. Nije važno što nije 1/1 (jedan kroz jedan) vlasnik kuće za obnovu donacijom, tvrdi upućeni mještanin.

N.M. je izgradila kuću doniranim sredstvima po sistemu „ključ u bravu“ pa je ipak dobila novu donaciju. Zabilježen je slučaj i Baljvanca koji radi dvadesetak godina u Austriji, kćerka mu studira na privatnom fakultetu Burch u Sarajevu, godišnja školarina za nju je 7.000 KM, tvrde upućeni, a otac je korisnik već druge donacije za obnovu kuće kao da je puka sirotinja.  Da li Zineta Šehović ima ikakve veze s tim donacijama, teško je utvrditi, ali neke Baljvance zainteresirane za donacije je obilazila, tvrde očevici.

Ko odlučuje na sceni, a ko vuče konce u sjeni, pitaju se ne samo Baljvanci koji tvrde da nikakve komisije ne obilaze one koji traže donaciju, niti utvrđuju kome je ona stvarno potrebna. A donacije idu i u džepove onih koji već imaju – pune džepove.

Koliko u tome udjela i da li ga uopće ima Zineta Šahović, to samo ona, oni oko nje i dragi Bog znaju! Ipak, bez Zinete se ne može dobiti ni Merhametov paketić humanitarne pomoći ako nisi po njenoj mjeri. O tome svjedoči i ovaj isječak iz medijskog napisa

“IZVOR DOBROČINSTVA” OBRADOVAO 20 PORODICA PREHRAMBENIM PAKETIMA U MRKONJIĆ GRADU

Udruženje “Izvor dobročinstva” Sarajevo i Regionalni odbor Merhamet Banja Luka , ponovno su iskazali svoju uspješnu saradnju, na način da su realizovali zajedničkim snagama podjelu ramazanskih paketa za socijalno ugrožene korisnike koji žive na prostoru Opštine Mrkonjić Grad.

Ova donacija obuhvatila je ukupno 20 ramazanskih paketa s osnovnim životnim namirnicama vrijednosti više od 100 KM. Hvala našoj predsjednici Osnovnog odbora Merhameta u Mrkonjić Gradu Zineta Šehović na pripremi i organizaciji podjele paketa.(Facebook, 5. april 2023.)

Na slici – Zinetin prst na spisku…

Pošto nije odgovorila na moja pitanja postavljena na zvaničnoj web prezentaciji Opštine Jezero, objavljena na Facebooku i mome Blogu, neka od pitanja ponavljam i postavljam nova

Gospođo Ružičić!

Da li je sve u skladu sa izbornim pravilima u vašoj trci za vlast u novom mandatu podjela po dvije vreće brašna glasačima kako bi se tako kupili glasovi za Vas, ili Vi dijelite brašno ne samo pred izbore?

Čijim novcem je kupljeno to brašno?

Da li je u redu da se popisuju glasači po Opštini Jezero “za nju” (tako narod govori, a misli se na Vas)!

Ako je to tako, ne trebaju nam izbori.

Da li znate da ima građana koji su odbili poklonjeno brašno?

Znate li da ima građana koji su odbili staviti svoje ime na popisu „za nju“ to jeste za Vas? Da li će takvi snositi posljedice zbog građanskog neposluha Vama?

Općina Jezero je dobila novac od Federacije BiH za unapređenje infrastrukture u Jezeru ( da li od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica?) što je odlično, dobro došlo. Ali, ko odlučuje, ko daje i koliko, a ko prima donaciju, gdje će novac biti utrošen baš u toku Vaše predizborne kampanje! Da li Federacija tim novcem za opće dobro finansira Vaš opstanak na vlasti?

Koji zaselak će dobiti asfalt, hoće li biti asfaltirani dijelovi puta između dva zaseoka, hoće li novac biti utrošen samo za opće potrebe građana ili i za asfaltiranje privatnih pristupa kućama ili gradilišta Vaših prijatelja?

Ko će dobiti uličnu rasvjetu?

Koji su kriteriji?

Ko kome polaže račun o utrošku doniranog novca?! Ko kontrolira utrošak novca?

U Jezeru je istekao urbanistički plan, novi nije donesen.

U Jezeru se mimo urbanističkog plana, građevinskih dozvola, kopa, gradi i skrnavi prirodna okolina, sve uz Vašu dozvolu. Da li Vi imate pravo na to?

Ajla i Željko (Del Cukut) su po tvrdnjama samog Željka ustupili komad zemlje na Adi na mjestu gdje nije dozvoljena grdnja, a po starom urbanističkom planu ucrtana je gradnja mosta.

Pitam Vas gospođo Načelnice:

Da li za uzvrat, Ajla i Željko samo s Vašom dozvolom prekopavaju Adu, grade put, kanal, gomilaju građevinski materijal? 

Ne morate se mučiti i odgovarati. Ovdje crno na bijelo Vaš potpis da ste odobrili prelazak teških građevinskih mašina i kamiona preko mostova 12 tona nosivosti i – da ste svojom odlukom i svojim potpisom dozvolili radove na Adi.

S kojim pravom ste Vi izdali potvrdu o prelasku teških građevinskih mašina i teretnjaka preko mostova na Plivi čija je nosivost tada bila 12 tona i na osnovu kojih propisa ste odobrili radove na Adi jesenas koji su nastavljeni proteklih dana?!

Prije neki dan spojena su kanalom oba kraka Plive čime je uvećana opasnost od poplava. Umjesto jednog, sada na Plivi u Jezeru imamo dva ostrva.

Po čijoj odluci su nastavljeni geološki istraživački radovi usprkos zahtjeva zastupnika SO-e da se istraživanja zaustave, usprkos protestima i strahovanjima građana o zagađenju Plive i okoliša, opasnosti od urušavanja mostova.

Vi ste donijeli odluku po kojoj teški kamioni i građevinske mašine za potrebe Ajle i Željka (Del Cukuta) mogu prelaziti mostove na Plivi čija je nosivost tada bila 12 tona.

Iako su mostovi u istom stanju, njihova nosivost je povećana sa 12 na 40 tona. Ko je donio takvu odluku, na osnovu kojih stručnih analiza i elaborata o stanju i i izdržljivosti mostova?

Na kraju pitanje:

Da li je i Vaša dužnost raditi po zakonu na dobrobit svih građana?

(Anti i Asimu)

Uskrs je!

Vrijeme je ifatara.

Grleći se s njima, zetu Berndu i snahi Caroli, poželili im sretan Uskrs.

Alma i Carola se haman sudaraju u kuhinji u hići  oko spremanja iftara na uskršnje veče. Iftar se malo oduljio jer se „sahat pomaknuo.“

Malo pred akšam, Mirza će po lepine koje u  „Balkan Bäckarei“ pripremaju Albanci. Praveći mu društvo, Carola i ja, smo na pragu pekare. Red je poduži, danas nko osim ove pekare u Hanau ne peče, pa je poduži red i Nijemaca i Bosanaca. Dopire miruh somuna. Pogled ti pada na bureke i sirnice u staklenom izlogu prodavčevog pulta. Isto je ko u Bosni, samo ne čuješ naš jezik.

„Babo, hoćeš li burek?“ pita me Carola na bosanskom dok joj prodavačica stavlja somune u papirnu kesu.

Miris somuna vrati me u Riku, na prag Đorđine pekare koji nam je nekad davno mijesio i peko kruh svaki dan, somune, baška mirisne uz Ramazan. U istoj pekari godinama kasnije kruh od kvasa i ramazanske somune pekao je Džemal Lubovac. Kao da namirisah Stojkine i Najkine vruće lepinje, Rajakov kruh… U očima mi sjaj kandilja na našoj ričkoj Džamiji.

Prediftarsko uskršnje vrijeme provodimo granajući naše porodično stablo koje Mirza kiti imenima predaka varcarskih, i unosi u specijalni program u njegovom I-padu. Tipka imena Ibre Halilovića moga pramdida, pretka iz pretprošlog stoljeća, do Imenjaka može dobaciti moje sjećanje. Živio je skroman težački život u Rici, orao njivu u Selištu, išao u Ravnicu po drva. Za njegov vakta jedan kotao (vrilo) na Balukhani se zvao po Halilovićima… Sinovi Ibrini i Šerifini Muharem i Šaćir; did mi Muharem sa Ćamom Kulenović iz Starog Sela imao dva sina, amidžu Mehmeda i Edhema, moga oca… Hajra se prisjeća svojih Mehe i Zibe, Selima…

Iftar je oko osam. Umjesto u kandilje, Mirza pogleda u vaktiju na internetu.

Za sofrom, Bernd i Alma, Mirza i Carola, Amir i Jasmina. Unuka Lejla je kod drugarice, pa iako znamo gdje je, opet pitamo, fali.

Poslije iftara još dugo za stolom, mješaju se bosanski, njemački, eglena i šale ne manjka.

***

Pripovijedio mi ne jednom Asim, Ibrahima Krivića sin, pa se uz uskršnji iftar prisjetih i te varcarske priče, jedne iz bogate sehare varcarske. Istu priču čuo sam i od Ante Stipina.

Kuća Ibrahimova bila tamo gdje se završavala muslimanska Rika, kuća Stipe Demirovića tamo gdje je počinjalo katoličko Zborište. Neko bi pomislio dva su to svijeta, a nisu. Zvonjava katoličke crkve stapala se sa ezanom s munare naše džamije u harmoničnu melodiju. I život Zborićana i Ričana se prepletao i dopunjavao. I jedni i drugi bili su i kovali i mutafdžije, trgovci i zanatlije, ali i težaci, malo ko nije imao baštu, njivu i livadu. U karakteru im ljudskost i poštenje, bogobojaznost; nadaleko znane zanatlije, dobre komšije.

Kada smo Stipu Demirovića ispraćali na počinak u staro varcarsko groblje na Ćeliji, kada je povorka nakratko zastala pred kapijom koja vodi na groblje i na Onaj Svijet, a svećenik molio za Dušu Stipinu, za kratke stanke, iz Rike se čuo glas mujezina. Za me i one koji znaju dušu varcarsku, to je bio Božji znak, nagrada pokojnom Stipi za njegovu ljudskost i bogoštovlje.

Rojiše se sjećanja na Stipu koji je kod Boga sigurno zaradio i veliko poštovanje i sprovod, i raj, iskrenu molitvu svećenika (Ćipuring sina) i ezan sa naše ričke džamije.

Za života, Stipo je govorio: „Džamija je moja, ko i crkva!“ Kao o jednom, mislio je i o muslimanima i katolicima, o svim Božjim stvorenjima. On i njegova Ruža odnosili bi majstorima koji su obnavljali porušenu džamiju u Rici ili spaljenu katoličku crkvu u Zborištu, sok i kahvu, hurmašice. Veselili se iskreno što s munara izvija ka nebesima, što bjelina kreča i svjetlo prekrivaju čađ i goretinu u Crkvi. Ink

Sa Stipom pod zemlju ne odlazi i priča o tome kako su Krivdići i Demirovići bili komšije i esnafi, kako su se molili svako po svom zakonu Jedinom Bogu. Anto i Asim imaju privilegiju svjedočiti, a ja slušati i zapisati.

Ono kosa što skuj, Stipo i Edhem, Ibrahuimov brat, nešto bi prodaj na pragu kovačnica, ostale  raznosili bi po Ključu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu, Kupresu, pa i u Lici, putujući zajedno, najčešće autobusom, dan prije pazara.

Asim je, kao i Anto, i sam uz Edhema išao na neki od pazara, a u sjećanju mu je ostao put Glamoč. Stipo i Edhem stigli su u „glamočkim autobusom“ koji je iz Varcara kretao iza pet popodne da bi nakon dva sahata drdanja preko visokih i šumovitih Mliništa spustio se u ravno Glamočko polje i stizao u Glamoč. Tamo bi konačili u nekadašnjem hanu – konačištu. Uvijek bi uzimali jednu sobu. Zajedno bi večerali.

O jaciji, o vaktu pred spavanje, Stipo bi u jednom budžaku sobe učio Očenaš, a u drugom ćošku Edhem bi u isto vrijeme klanjao. Molili Boga šapatom, niko nikom nije smetao, kakvi. Bio je to sklad za njihovu dušu.. Obojica su se uzdali u svoj majstorluk i Boga, u dobar pazarem sutra. Čvrsto vjerovali da je to njihov jedan, zajednički Bog.

„Jedan je Bog,“ ne jednom se moglo čuti od njih.  

Poslije molitve, nakon što bi po koji put glasno zijevnuli, legli bi u isti krevet i kao dva sretnika spavali tvrdim snom.

Ujutro bi nakon ispijene kahve, odnosili na pazar na ramenu u daru umotane kose, rasklapali svoje male, klimave drvene hastale, redali po njima kose i bruseve, noževe i druge kovačke majstorije.

I na pazaru bili jedan uz drugog, obojica dobri majstori, svako imao svoje mušterije i svoju nafaku. Bilo težaka, orača i kopača,  kosaca.

Krajičkom oka bi samo uprati kad im neko, a bivalo je takvih, ispred nosa, ukrade i pajdašu iza sebe doda, brus ili handžar (a i sam sam vidio kako to vješto rade), ali nikad nisu dizali dreku, vikali „Drži ga!“ niti su kradljivca prijavljivali miliciji.

Kada se Pazar raspi, sklapali bi svoje hastaličiće, pa zadovoljni, rahat među sobom i mirni s Bogom, vraćali bi se kućama u Riku i Zborište, novčanika zabreklih.

Šofer autobusa bi zaustavljao u Mliništima gdje se mogla pojesti dobra janjetina. Šofer i kondukter bi dobijali besplatne porcije, zato je u Mliništima i odmor putnika bio duži od propisanog u redu voženje. Stipi i Edhemu je to bilo po volji. Kao manje-više svi drugi kovači, i njih dvojica su vjerovali samo u debelo, masno meso, ko u jednog Boga. Njih dvojica bi naručivali dvi kile bubrežnjaka i jeli iz istog sahana.

Stipo se o pazarima družio, molio i trgovao sa Edhemom, a u Varcaru sa bratom mu Ibrahimom. Trojica su kovača Krivdića, Ibrahim, Edhem i Mustafa, a u Stipinoj konačnici on kuje s i bratom Bilim.  Kad nisu u kovačnicama, Ibrahim i Stipo su zajedno u kahvi. Mogao si ih vidjeti i u Edhemovoj kafani, ili za stolom u Domu kulture.

Ko da je i Demiroviće i Krivdiće jedna majka rodila.

Izbjeglička sudbina natjerala je Stipu u Glamoč. Iako je mogao probrati dobru kuću, uselio se nakratko u najlošiju.  

„Taman da je ko hotel, ona nije moja. I za tom kućom neko plače,“ govorio je i vrebao priliku da se vrati u Zborište, makar i na kućište.Anto i ja smo iz Njemačke putovali u Bosnu. Varcar nismo mogli. Noćili smo kod Hajrine sestre Sene u Cazinu. Anto je tada posjetio Stipu i Ružu u Glamoču, a ja sam u Sanskom Mostu iz ruke u ruku podijelio humanitarnu pomoć za koju je svoj prilog dao i Anto.

Čim je malo odšalilo, Stipo i Ruža su se prvi vratili u Zborište.

Uskrs je danas, Ramazan, i u Rici i u Zborištu. Čuje se zvono, uči se ezan, pale se kandilji na obnovljenim džamijama, samo ni Stipe ni Ibrahima, nejma. Nejma ni njihovih, niti haman ikoga. Samo ezan sa razglasa na munari i zvonjava sa crkve, kao odjek davnih umrlih i nestalih duša. Haman prazna i crkva i džamija.  

Stipin sin Anto i njegovi svake godine se iz Njemačke zavraćaju u Zborište gdje su obnovili porodičnu  kuću. Krivdića kuće zarasle u korov i gusto grmlje, kovaćnica oronula i klonula,kovački alat raznesen, njive i livade drugi oru i kose. Asim ponekad doleti iz Canade, nagleda se jada i rastuži, pa ode.

Stipina kovačnica opustošena i opuhana. Ostala samo „firma“ koja svjedoči da se tu nekad kovački kruh zarađivao, kovačka čeljad na okupu i sretna bila.

Na uskršnje jutro snimam cvijet u Alminoj bašti u Njemačkoj, i na „Facebooku“ čestitam Uskrs prijateljima. Zahvaljuju se moji Liskovičani i Stipina kćerka Božana Wolf. I Hajra je kćerka kovača…

Iza uskršnjeg ifatara nazivam Antu Stipinog i čestitam mu Uskrs.

Uskoro ću u Bosnu, u Varcar, Anto će prije ljeta.

„Tek kad se od Izačića Izačića otisnem  prema Bihaću i ugledam prvu džamiju, znam da sam  Bosni,“ govorio mi je obveseljen početkom obnove Kizlar agine džamije.

„Ko sruši džamiju, srušio je i crkvu!“

Nas dvojica se sastajemo i u Hanau i u Bad Homburgu, i u Zborištu i u Rici, iz istog sahana kusamo gorke zalogaje jer malo je svojih i malo našeg u Varcaru.

Stipina i Ružina kuća bile su mojoj Hajri kao njena kuća, družila se sa Marijom, Antinom i Božaninom sestrom. Pa, i Hajra je kćerka kovača.

Ali, u nama živi duh varcarski bosanski, ne samo o Uskrsu, Božiću i bajramima kad razmjenjujemo čestitke ili se posjećujemo u Varcaru. Makar i ne išli na pazare ko nekad Stipo i Edhem, mi smo jedna duša. Jedan nam je Bog.

I moji, Alma i Mirza, Bernd i Carola, Lejla, Amir i Jasmina, ko i Antini, vole Bosnu, pa svakog ljeta eto ih.

Prilikom obavljanja radova na Adi u Jezeru, građevinci koje je angažirao moj susjed Željko del Cukut su bez moje dozvole danima ulazili u mpj posjed. Željko del Cukut me nije pitao za dozvolu.

Nisam se bunio, ta komšija je preči od brata. Vjerovao sam da će sve biti vraćeno na prijašnje stanje. Ali nije.

Prije je bez moga znanja i odobrenja postavio debeli strujni podzemni kabdl na ivicu našeg posjeda. Sad je taj kabdl iskopan, ali ostala je hrpa zemlje na mom posjedu koja mi otežava pristup kući.

Umjesto zemljom koju su kamioni razrovali pri oktetanju na nsšem posjedu, izrovani dio su zasuli pržinom.

Neka Željko proba tako nešto u Americi odakle bez problema atakira na moje vlasnkštvo.

Jezero nije Ametika, ovdje vladaju zakoni moćnih pojedinaca, pa ipak ću pokušati zaštititi imovinu moje familije.

I, ostsću i dalje dobar susjed i komšija ko me god bude poštivao i cijenio moju imovinu.

Do sada sam sve probleme sa Željkom del Cukutom rješavao licem u lice s njim, ili razmjenom poruka preko Messengera. Sad je to nemoguće ne zato što je moj komšija u Americi, necgo zato što me je blokirao na Messengeru.