Sulejman Krivdić iz Rike u Varcar Vakufu, moj prvi komšija, umro je u Bugojnu.
Odrasli smo zajedno.
Pamtim ga kao tihog i mirnog dječaka i insana, pobožnu osobu kakva mu je bila sva obitelj njegova oca hadži Mustafe Krivdića i majke hadži Đule Krivdić.
Bila je to brojna, ugledna težačka obitelj vrijednih domaćina.
Imali su velike posjede zemlje na Brigovima pod Lisinom i u Starom Selu pokraj Crne rike. Mustafa, Mahmut, Muharem, Alija, Sulejman, Vahida i Tiđa, svi bi radili u bašći ili na njivi gdje bi odlazili zorom uz hadži Mustafu – Mutu koji je bio glava familije kojeg se bez pogovora slušalo, prvi u molitvi u kući, prvi u postati na njivi.
Znao je s nama djecom, učio nas je kako cijeniti svoj rad i znoj, učio nas težačkim poslovima na njivi – vodanju volova u brazdu, tucanju busenja, tribljenja kamenja po njivama i livadama, držanju pluga i zubače. Rado smo zapristajali za Mutom; bio strog, ali pravedan, volio nas iskreno, podučavao poslovima i vjeri našoj, znao se našaliti, cijenio nas i nagrađivao za naš rad, petkom plaćao, slijedio muslimanske običaje bilo da samo na njivi ili za sofrom u kući, klnjao ispred nas, molio na glas kada iznenada zagrmi ili udari pljusak i pospe nas krupa, a mi na njivi. Veselio se hori teškim poslovima. Ne sjećam se je li bio i mutafdžija.
U takvoj ljudskoj i vjerskoj radnoj harmoniji odrastao je i Sulejman koga smo zvali Suljo. Mlađi mu brat Mehemed (Menjo) umro je kao dijete, smrt ga naglo pokosila. Sjećam se kako je vlio sjediiti u sepetu dok smo u volovskim kolima zorom odlazili ili se u akšam vraćali s njive u Brigovima ili iz Luke u Starom Selu. Govorili smo, Menjo kunja u sepetu.
Muta je jedno vrijeme bio mujezin našeričke Džamije. Svojim volovskim kolima razvozio bi drvni abfal sa pilhane po narudžbi, ali i od sebe mukte. Bio džometne ruke. Nije sirotinja mogla ozepsti dok je Muta bio živ.
Kao i babo mu, Suljo je bio tih i ne baš veliki eglendžija, a pametno bi govorio. Od Sulje te glava nije mogla zaboljeti. Bio je dureći, ali ljutila ga je nepravda, Sulejman se po svemu bacio na oca, i kao vjernik i kao radnik i komšija, Ričanin.
Držili smo se i kao mladići.
Sjećam se našeg putovanja u Dubrovnik preko Mostara iz Sarajeva do Dubrovika ćirom, a iz Durovnika do Splita brodom.
Za tu avanturu smo se isprva dogorili nas dvojica Meho i ja, a u zadnjem momentu, po Mehinom nagovoru, pridružio nam se i Suljo. Kasnije sam saznao da je Suljo za to putovanje prodao nešto graha iz kuće. Vjerovao sam da za to znaju i Muta i Đula…
U Sarajevu smo kupili jeftini foto-aparat da bi ovjekovječili to dugo i smjelo putovanje. Snabdjeli smo se sa sindikalnim povlasticama i krenuli ćirom, i to onim noćnim, brzim, te rano ujutro stigli u Mostar. Razgledali, slikali se na Starm Mostu, pa se našli u nekom parku u Mostaru da bi na klupama prilegli jer svu noć nismo oka sklopili što od uzbuđenja, što od ćirinog dima.
Kao da gledam Sulju kako žmireći, bnovan, pali cigaretu, baca neugašenu šibicu u opalo crnogorično lišće koje na toj ljetnoj žezi odmah planu.
“Suljo zapalio Mostar” – šalili smo se.
Nastavljamo ćirom u Dubrovnik, razgledamo grad, slikamo se pokraj zidina za uspomenu. Uvečer se ukrcavamo na brod “Jadrolinije” i opet ne spavajući stižemo zorom u Split… Odlazili bi na plažu. Suljo i nije baš volio more, ili ga je volio na svoj način. Nije plivao niti ronio. Unišao bi u vodu do kolina, prebacio desnu ruku na lijevo rame i sahatima gledao u vodu,
Kasnije smo se rjeđe družili, svako svojim putem, ali smo smo, kad god bi se trefili prijateljski razgovarali. Suljina je svaka bila na mjestu.
Suljo se oženio Ajkom iz Krajine, velikom valjanicom.
Zbog kućnog odgoja i vrednoći, predanosti Bogu, nije joj bilo do ričkih tračeva i prenošenja habera, uvijek je bila u nekom poslu, u kući, u bašči, na njivi. Osmijeh joj nije silazio s lica prlikom pozdrava. Divili smo se Ajki zbog vradnoće i karaktera. Čudili smo se kako uspjeva na glavi nositi tevsiju ili ranjku, a da joj ono što nosi ne spadnu s glave. Ta umješnost do tada nije bila viđena u Rici.
I Muta i njegov brat Ibro, pa tako i svi ostali Krivdići gajili su lijepe odnose sa susjedima pravoslavcima i katolicima, kako u Varcaru, tako i na Brigovima (Marići) i u Starom Selu (Milašinovići). (Muta bio u partizanima, a Ibri četnici u onom ratu zakrhali nož u leđa, pa ipak ostao živ.)
U izbjeglištvu Suljo se našao u Bugojnu odakle bi mi se ponekad javio na Facebooku. Raspitivao sam se jesu li prodali Luku u Starom selu gdje smo nekad kao djeca orali i o ručku hladovali pod obližnjom krošnatom vrbom.
Jesu.
Prolazeći kroz Staro Selo vidim da je na Luci, nekad vrlo plodnoj krivdića zemlji, sada auto-otpad.
U Mutinoj avliji i bašći ni traga Krivdićima.
Suljina dženaza je u Bugojnu, daleko, daleko od rodne Rike i mezara Krivdića.
Dobivši vijest o preseljenju Suljinom na Ahiret, sada sam i u daljini i tuđini usaljeniji i tužniji. Rika je odavno pustoš, sad i veća.
Rahmet tvojoj plemenitoj duši daragi moj hadži Sulejmane, fini insanu i uzoriti rički komšija Suljo!
Bog Te džennetom nagradio!
Ibrahim Halilović 