Odnesoše na rukama Dževada Karahasana i pokopaše u haremu Alipašine-džamije u Sarajevu, u mezar velikana.
“Smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.”
(Mak Dizdar)
Zvijezda Dževada Karahasana će sijati dok je Bosne i Bosanaca, ali i dok je europske i svjetske književnosti.
Mnogi su iskazali iskrene riječi žalosti, te proslavili život i djelo Dževada Karahasana. Mnogi su prolili krodilske suze za Dževadom, posebno licemjerni i pohlepni političari, a da pojma nemaju ko je i što je on; misle da su tako uknjižili jeftin politički poen kod naivnih, obmanom i lažima, onim što je Dževadova sušta suprotnost. Da su samo čuli šta Dževad, kao jedan od rijetkih među nama, kaže o Daytonu kao podvali i zločinu, ako bi imali zehre obraza, postidjeli bi se jer su zakleti Daytonici. Odrekli bi se Daytona za naše opće dobro.
Ove redovi ispisujem jer sam dužan istini i sebi, a baška Dževadu kojeg sam slučajno upoznao, davno, u Varcar Vakufu. Dževad Karahasan me duhovno i ljepotom obogatio.
Došao je kao direktor Narodnog pozrišta u Sarajevu da bi prisustvovao predstavi monodrame o Ivanu Frani Jukiću koju je napisao tadašnji Dževadov prijatelj, pisac-esnaflija Ivan Lovrenović, a glumio čini mi se Živomir Ličanin.
Bijaše to veče za sjećanje. Bijaše svjetlo Bosne na pozornici, svjetlo povijesti, svjetlo Bosne u publici. Oživljena povijest, malo znana otpretana za nas da nas pouči onim što je Bosna u svom biću.
Poslije predstave, u holu Spomen-doma ZAVNOBiHa, zakuska skromna, društvo bogato. Ivan, Dževad, Hor KUD-a „Jedinstvo,“ moja Hajra i ja.
Po malo se pijucka, eglen je živ i zanimljiv, smijeha je pun hol, a i pjesma se poteže.
Pjeva i Hajra, prati je Hor „Jedinstva“ Franje Iđotića.
O Hajri kao dobroj pjevačici sevdalinki Ivan ima visko mišljenje.
Dževad, će nakon što je odslušao Hajrinu pjesmu:
„Sestro Hajro, dovešćemo te u Sarajevo pa ćemo od tebe napraviti opersku pjevačicu.“
Hajri je bilo do pjesme u kući i u uskom društvu, ali do karijere ne. Stidljiva kakvu ju je Bog dao, nisi je morao tjerati da zapjeva samo u rijetkim prilikama kada i nju ponese društvo i probudi se želja za pjesmom i nadjača njen strah od svega i svačega, pa i zasluženog isticanja onog što mnogi drugi nejmaju, dara za pjesmu.
Koju deceniju kasnije, pokrećm u Frankfurtu u izbjeglištvu prvi sedmični magazin na bosanskom jeziku „Eurobosnu.“ Uz pomoć Ivanovu, okupljam vrlo respektabilno društvo novinara, pisaca, analitičara, humorista, karikaturista, povjesničara…, na ideji intelektualne bitke za Bosnu, kojom teku potoci krvi nevinih.
Među prvim suradnicima su i Dževad i Ivan. Pridružuju se Midhat Ajanović, Dubravko Lovrenović, Tuhomir Loza, Arif Mesihović, Ivo Žanić, Marinko Čulić, Jelena Lovrić, Stojan Cerović, Širaz Muftić, Fahrudin Đapo, Mile Stojić, Juso Prelo, Sven Rustempašić, fra Luka Markešić, Ivo Komšić, Tunjo Filipović, Mirko Pejanović, Vlastimir Mijović, Nijaz Hamza, Dragana Tomašević Karahasan i dugi.
Svi su dobijali honorar čak i za kopije svojih tekstova. A Dževad i Dragana, Sven, nikad nisu ni spomenuli novac. Njima je bilo do novine preko koje su i sami mogli doći do javnosti davši svoj doprinos razotkrivanju istine o agresiji i genocidu, svjetskom bezobrazluku koji je Bosni uskratio pravo na obranu, domaćoj veleizdaji koja je drsko hvatala maha. Veleizdaji Alije Izetbegovića pobunili su se Sven Rustampašić, Dubravko Lovrenović, Bosanski Kongres; niko od suradnika „Eurobosne“ nije imao primjedbu na te tekstove, ali bataljon zavedneih novokomponiranih muslimana nasrnuo je bjesomučno na novinu. Džemaludin Latić, urednik „Ljiljana,“ Alijina desna ruka u propagandi veleizdaje, objavljivao je „odgovore“ na pisanje „Eurobosne“ sa gnusnim lažima, tvrdio je crno na bijelo kako su naši tekstovi nastali u beogradskoj KOS-ovskoj kuhinji. U isto vrijeme, Alija se baš okružio okorjelim kosovcima, a i njegov sin Bakir i SDA koji danas liju krokodilske suze za Dževadom. Džemaludin Latić sada pušta niz vodu svoga idola i mecenu đometne ruke Aliju, misli da smo zaboravili njegovu sramnu veleizdaju. To se čak ni pjesniku ne mere ni oprostiti ni zaboraviti, pogotovo ako je prevrtaner. Onda su došli Filipovići, Tunjo i Namik, i “Euronbosn” je i zaslugom Džavida Husića uništena.
Dževad se pokazao pravom mecenom kada sam uz novac i pomoć Nade Lüders pokretao petnaestodnevni magazin na bosanskom jeziku „Most“, kome je bio kum i nadjenuvši mu ime.
Veliki Midhat Ajanović, Dragana i Dževad, doputovali su mahsuz – Ajan iz Švedske, Dragana i Dževad iz Göttngena k nama u Hanau, da bi toj novini udahnuli ljudsku bosansku dušu i pokrenuli je.
Dok mi iznosimo na sto ideje o profilu novine, Hajra nam sprema burek za ručak kojeg će Dževad kasnije mnogo puta spomenuti kao nešto najljepše što je u životu pojeo.
Uz financijsku podršku gospođe Nade Lüders koja je prigrlila ideju magazina za Bosance, sam Dževad Karahasan je dodatno kod svojih njemačkih prijatelja isposlovao znatnu sumu novca kojom smo pokrenuli „Most.“ Dževad i Dragana bez honorara, moja obitelj i ja koji smo pripremali, lektorirali, korigirali i distrubirali – ni marke nadoknade. „Most“ je izišao u „gluho doba“ i bez dovoljno čitatelja ugasio se nakon trinaest brojeva. Tehnički urednik je bio Azem Ejubović. Veliku kolegijalnu pomoć imao sam od r. Nenada Žuje.
U jednom telefonskom razgovoru sa Dževadom upoznao sam njega i Draganu da se naša Alma namjerila udati za Nijemca. Znao je Dževad da ne mogu protiv volje svoje kćeri, pa mi je u svom stilu, duhovito tada rekao:
„Dragi Ibro, jarane, šuti i budi sretan! Šta bi da se uda za nekog našega, pa da je, ne daj Bože, tuče!“
Dogovarali smo se godinama, a nikad sresti ni u Grazu, ni u Sarajevu. Pratio sam književni uspon i čestitao Dževadu za nagrade koje je dobijao u Europi, Goeteovu medalju, radosno dočekao Draganinu knjigu o znamenitim ženama Bosne.
Onda, u ljeto 2016. sam se teško razbolio, dodatno mi natovarena srećom pogrešna dijagnoza raka pluća. Kasnije pisao sam o tome Dževadu, kada je i njega već snašla opaka bolest koja će ga odnijeti u Harem Alipašine džamije, ali nisam slutio dugo da mu je smrtna.
Za Dževada i jesu svi ljudi burazeri, ako valjaju i polića. Braća! Time je on univerzalno ljudsko biće i Božji dar.
Posebno mi je ostao u sjećanju naš susret u Mlinu na Uni. Dževad i Dragana su krenuli na Književno veče u Bihaću, javili mi, pa smo se našli na „ćundruk“ mjestu na Uni, nekoliko kilometara pred Bihaćem. Bilo mi je drago što se srećemo najzad, ali sebično sam držao banak, dok su Dževad i Dragana šutke jeli janjetinu. Govorio sam i o Facebook grupi koja se bori za povratak Ustava RbiH. Zamolio sam Dževada da nakon objeda kaže nekoliko misli o Daytonu. U tom interviewu je rekao ono zbog čega se i Americi i Europi, ali ponajviše našim uhljebima, koji se zaklinju u Dayton, diže kosa na glavi:
„Dayton je zločin i podvala. Borba za Republiku BiH ima smisla!“
Bio sam oduševljen i umjesto na Književno veče pohitio montirati video.
Kasnije, kada sam se pokušao pravdati za moj „vaz,“ Dževad mi je odgovorio da je on od mene očekivao da više pričam o sebi, Hajri, da se raspitujem o njima dvoma.
Danas se zbog toga pitam koliko sam pogriješio u životu stavljajući sve drugo iza Bosne.
Ne znam je li mi to Dževad halalio, rekao je samo „Neise!“
Da, obitelj je prva, Bosna je druga, sve ostalo je iza.
Dževad je jedan od rijetkih intelektualaca u Bosni koji je Dayton nazvao pravim imenom, podvalom i zločinom:
Drago što su sačuvana i pisma od Dževada u vezi sa mojim novinarskim radom i literarnim pokušajima.
Ima tome pedest godina kako je “Prosvjetni list” na anonimnom konkursu nagradio moju novelu „Sramota,”,nešto manje godina od kako sam nagrade dobijao od „Glasa“ iz Banje Luke. Ivan je jednu objavio u “Odjeku,” A “Ivu Japana” Karabeg u “Mostu.”
Nekoliko novela objavio sam u našem „Mostu“ i, pošto sam imao išaret da ih čitaju i Dževad i Dragana, pitao sam Dževada šta misli o tom mom udrobljenom novinarsko-književnom radu, ni tamo ni vamo, o žanru koji ne postoji. Poslao sam mu priču „Ahmedove cipele“ koju je pročitao, pa mi napisao da nije važan žanr, nego ono o čemu se piše, a da ja pišem o stvarnim likovima i događajima.
„I ti to dobro radiš i to se s radoću čita, bar mi stariji Bosanci.“
Dodao je:
“Mi u tome uživamo, a Tebi, osim što ne dozvoljava da Ti ruka zahrđa, čuva sjećanje, dokazuje Ti da si živio i da si zaista doživio to čega se sjećaš.”
Prošlo je dugo vremena, od tada, nikome i nikad nisam do sada spomenio te Dževadove riječi, neku vrstu amaneta.
Zabrinut (uzaludno, moguće glupo i budalasto!) Bosnom, okanio sam se davno novela.
A onda Dževadovo pismo o bolesti, otkazivanju književnih večeri, putovanja, liječenju…
Da bih ipak poslušao Dževada, za pisca i burazera, brata, moga prijatelja, posthumno posvećujem rahmetli Dževadu novelu – reportažu „Ćerim“ koju sam napisao u danu kada su Dževada na uzdignutim rukama prema nebu i zvijezdama nosili u Harem Alipašine džamije.
***
Dževadu KARAHASANU posthumno:
Ibrahim HALILOVIĆ
Ibrahim HALILOVIĆ
ĆERIM
Vjerovali smo kako daždevnjaci padaju s kišom s nebesa.
Trebali bi se ukazati nakon što bi nad Lisinom zagrmilo i provalio se oblak, na Riku sručila kiša ko iz kabla, a mi djeca radosno gacali po potočićima koji bi tekli našim mahalama, mutni i mlaki . Osvrtali se tamo i vamo, kisneći, ne bi li negdi ugledali daždevnjaka. Prepali bi se njegovih jarkih, vrištećih i prijetećih crno-žutih šara koje smo viđali na slikama u školskim knjigama; vidjeti ga na kiši u Rici, znatiželja je bila jača od straha.
Džaba su nas dozivali u kuću, prijeteći.
Možda sam jednom i vidio daždevnjaka, prepao se njegovih boja, zakrenuo glavu i utekao kući. Čeljad se čudila, kiša još pada, potoci teku pokraj kuće, a ja pod krovom. Za jake kiše i krupe, Majka bi izbacivala mašice na avliju, a Did učio naglas. Bujica bi znala odnijeti mlin, mlinara koji je pobjegao na krov, zajaziti riku grđom ispod ćupriju, iznenaditi goste u Sinanovoj kahvi koji bi se penjali na hastale da bi se spasili povodnja.
Bila su rijetka i zagonetna i ljudska stvorenja koja bi odjednom, kad se najmanje nadaš, kani u Riku, ko kap kiše iz vedra neba, odnekud, pa tu ostani kratko kod rodbine, ne znaš ni kad dojdu, ni kad odu.
Ćerim.
Stvorio se u Rici, pao s nebesa, iznenada, ko daždevnjak, nije trebala kiša. Odakle i od kuda, kome i kako, koliko dugo i zašto, kojim poslom i namjerom, da li u prolazu, ili stalno, za sada se ne zna. Morao je biti viđen kako silazi iz Čaršije niz Kujundžinicu u Riku, bio je krupan i naočit. Moralo ga se zapaziti, i jer je hramao na desnu nogu, kraća li je, šta li je s njom, nije znano. U desnoj ruci nosio kofer na kojem se ocrtavala gitara. U svemu, neobična slika. Nova, neviđena. U Riku nije mogao dohljumati neopažen, jer je uvijek onih koji vire i paze da nešto ili neko ne promakne. I mora da su ga neki iz Rike tako i vidjeli kako silazi iz Čaršije u Riku gegajući se, niz Kujundžinicu…
Slika koju nosim; uronjen u svoje misli sjedi za hastalom Perkanove birtije, odmah preko puta Sinanove kahve, koju je također ponekad posjećivao, uglavnom u “bašti” gdje je bilo izneseno nekoliko zelenih stolova. Kod Perkana gleda u čokanj rakije dopola ispijen. Cigaru odložio nakratko na papeljari, dim se izvija i naglo se gubi u kafanskom mirisima pića zgusnutom zraku.
Gitara na krilu, on se desnim pazuhom lagahno naslanja na nju, drži je, rekao bi da su srasli jedno s drugim; samo što nije, a ne znaš hoće li i kad će – zatamburati.
Kasnije me je gitara koju sam viđao na televiziji kod živopisnog Willia Nelsona – američkog narodnog pjevača, folk-legende Istoka i Zapada, sad bogatu zvijezdu svu u raskoši i sjaju, sad bankrotiranog beskućnika, sjajnog pjevača i sjajnog insana, odličnog glumca i kafanskog i koncertnog pjevača – izgledom podsjećala na onu Ćerimovu. Willie je možda i nije imao samo tu, ali tu je najviše volio i teško da se ikad rastajao s njom. Ko ni Ćerim sa svojom.
Willie je bio vremenom i bogatašem, a Ćerim bio i ostao siromahom, ako gledaš šta je ko gitarom i glasom zaradio. Od silnog udaranja u tamburu, što trzalom, što vrhovima prstiju i noktima, progledala gitara, viri joj etiketa na dnu. A zvuk, nenadmašan, ko i Williev. Možda Ćerimova gitara i nije bila proderana, ali haj’ ti sada znaj. I Willijevu su krpili…
Slikama ne mereš zabraniti da se pojavljuju i da te vesele, raduju, obmanjuju, zavaravaju, krive se, blijede i nestaju.
Ćerim je bio nova slika u Rici, novi lik, drukčiji od nas, ali nekako se baš time što je drugačiji, uklopio među nas, postao brzo, a da nismo ni osjetili kad, dio i Rike i nas. Spajalo nas je nešto, zar, a šta bi drugo nego merak i ljubav prema muzici. Prije nego na proderanu Willijevu, Ćerimova gitara me je mogla podsjetiti i na neku iz tamburaškog zbora “Alija Đerzelez” koji je okupljao Ričane željne muzike i sevdaha, a takvih je bila puna svaka kuća. Te su gitare i basovi, primovi bili novi, uglancani, čuvani kao najskuplje blago. Moguće je kako je Ćerimova gitara po izgledu bila nako, ni ko ohrdana Willijeva, ni izglancana kao u nekog ričkog svirača, ne znam. Znam da je u Rici svojevremeno bio veliki, sjajan orkestar koji je svirao na veseljima, pirevima, priredbama i igrankama, na teferičima, ili samo za svoju dušu. u Zelinoj kafani, u Šehovića kući. Za svoju, ljudsku i ričku umjetničku dušu. Ali, te su gitare kao u zemlju propale, s njima i svirači, ostale su jedino u uspomenama starijih i na nekoj požutjeloj i haman izblijedjeloj fotografiji Foto Balića. Te gitare su otišle u zaborav davno, a Rika nestaje pred našim očima danas.
I tako je Ćerim postao dio Rike, Rike koju je oživljavao i likom, i pjesmom i gitarom.
Ne znaš ti kad je vakat Ćerimu zapjevati. Ne znaš ni ko će, a hoće li, neko iz birtije zapjevati uz Ćerima, ali si siguran da će Hadžal u neko doba basirati iz grla kao vratilom provaljenim. To basiranje Hadžalovo pomalo je ličilo na onu ljetošnju grmljavinu nad Lisinom.
Možda je Ćerim kradom pogledao kad će se pred birtijom iskupiti više slušatelja koji će, pijuckajući polahko s merakom, biti u prilici čuti i pjesmu i svirku Ćerimovu. Neko od njih, zahvalan i đometne ruke, mogao bi počastiti svirača-pjevača kahvom ili rakijom, mezom, ili baciti mu banku na hastal, unaprijed naručiti piće. Baš takvog ili takve možda je Ćerim i čekao, a takve brzo upoznaš.
U neko doba, kada bi odredio da je najisplatnije, najpogdnije i najprikladnije, Ćerim bi udario u žice, strugao trzalicom od jedne do druge, pa bi dao krila svom glasu. Pjevao bi tiho, svaka mu je bila poput serenade, kao da se bojao da nekoga ne uzbihuzuri svojim raskošnim i prodornim tenorom. Ugađao je slušateljima, a i sebi samom. Kad bi povuci nekoliko puta trzalicom po žicama, i uhvati akord, Ćerimov glas bi zaplovio i Rikom, do obližnje mahale, ne daleko. Poneko bi otvori i pendžer da mu se u kuću useli Ćerimova pjesma. Gdje god da si, Ćerim te je tamburom i pjesmom, svojom pojavom, vezivao za se, ali ne i za mjesto i vrijeme, je ti je davao ti mašti na volju, da meračiš, sanjaš, lutaš mislima, ploviš i putuješ u oblacima, kuckajući u ritmu nogom o pod, pjevušiš za njim.
„Sa grana uljana, nju here laguna!”
Stihovi su to jedne od Ćerimovih pjesama, nezaobilazne u njegovom bogatom, uglavnom sevdalijskom i starogradskom, ali eto i špansko-meksičkom repertoaru. Biće da su to samo daleki iskrivljeni i u magli vremena i slabog pamćenja i pjevača i slušatelja odjeci nekih šapanskih riječi, Bog zna šta god značile. Ali, zvučale su skladno i fino upakovane i usklađene u mješavini miruha bosansko-meditersko-meksičkih nota. Tako je i upamćeno.
I moje društvo, Hadžal, Ivan (ako se ne varam) i ja zapjevali bi sa Ćerimom, a kasnije, kada ga je nestalo iz Rike, pjevali bi baš te stihove i baš po toj Ćerimovoj špansko-meksičkoj kajdi. Baš nas briga šta su riječi značile, bile su nam ugodne, nakićene ljepotom i čežnjom, bile su tugaljive i srcu nam bliske.
Ćerim bi od akšama, pa sve do zatvaranja kahve i ispraćanja zadnjih gostiju, bio u birtiji, ali nikad ne dosađujući ni svirkom ni pjesmom. Nikad ga nisi vidio pijana. Znao je tačno kad i koliko i zapjevati i uz mezu popiti. To je bio akšamluk, nekad i u sred dana.
Bio rahat s nama slušateljima darodavcima, bili zadovoljni i mi koji smo ga slušali i ponekad pjevali s njim, za njegovim hastalom, u budžaku birtije. Ne zna se je li bio “pod ugovorom” i na kakvoj plaći kod Perkana.
Spavao je u onoj harabatiji od “Opela-Olympije” koju je u baštici pokraj birtije još držao Perkan.
Auto odavno nije voženo, gume legle, Perkan ga ne misli ni popravljati, ali ga ne odvoze na otpad. Sjedala mehka i neizderana, stakla čitava, unutra je komotno i udobno, čisto, taman za miran san Ćerimov. Spavao bi na zadnjem sjedalu, na prednjem bi odmarala i konačila njegova gitara. Tako je bilo sve do prvih mrazeva studeni i kiša te godine.
Kako došo, tako i ošo.
Uzaludno smo pogledali prema praznoj “Olimpiji”, zagledali nije li Ćerim u birtiji. Nije se nikad više pojavio, osim u uspomenama. Perkan je zagonetno šutio o Ćerimovom odlasku.
I sad ponekad zapjevam:
“Sa grana uljana, nju here laguna! Porka me, porka me!”
Haman da nejma birtije u Ključu, Bosanskom Petrovcu, pa i Sanskom Mostu (i danas mislim da je Ćerim iz Sane) u koju nisam zalazio. Kada je nestalo Ćerima iz Rike, uzdao sam se da bih ga mogao zateći u nekoj birtiji, čak i u nekoj seoskoj zabiti, u krčmi. Ali, ne bijah te sreće..
Zato ga uvijek najdem u nekoj magazi uspomena iz davnih vremena.
Rika je i sada na istom mjestu, samo to nije Rika.
Birtija je na istom ćošku mahale Uspolje i Banjalučke ceste, samo pjesma ni nalik ni na svdalinku ni na Ćerimovu špansko-meksičku-ričku i bosansku. Čak ni jojokanje nije kakvo je nekad bilo kada bi Šaban sa svojim Tribovcima nasloni ruku na uho pa zajojoči u toj istoj birtiji. Sada je nekako prijeteće, sirovo i zloćutno. Perkan je u zemlju u propao, poslugu ne mereš prepoznati. Ne zalaziš ni u bašču ni unutra.
Sa ričke Džamije čuje se i ezan sa razglasa, ni nalik Didovom. Haman da u džamiji niko i ne klanja. Ričana ni za sjemena.
Bog zna je li Ćerim živ.
Ako je “preselio” ne nam gdje mu je mezar, nejmam koga pitati. Gdje god, nadam se da je veseo i u hori za svirkom i pjesmom, u nakoj zagušljivoj birtiji, ili tamo gdje teku čiste rijeke, ako je napustio ovo nas malo što je ostalo. Proučio bih mu El Fatihu, neće mu nauditi.
***
Dževad Karahasan kojem posvećujem ove redove sjećanja, leži u Haremu Aipašine-džamije u Sarajevu. Rano je otišao, ali iz mog sjećanja nikad. Samo se vinuo stazom uspona od gnijezda do zvijezda.
Ibrahim Halilović 