Dževadu KARAHASANU posthumno:
Ibrahim HALILOVIĆ
ĆERIM
Vjerovali smo kako daždevnjaci padaju s kišom s nebesa.
Trebali bi se ukazati nakon što bi nad Lisinom zagrmilo i provalio se oblak, na Riku sručila kiša ko iz kabla, a mi djeca radosno gacali po potočićima koji bi tekli našim mahalama, mutni i mlaki . Osvrtali se tamo i vamo, kisneći, ne bi li negdi ugledali daždevnjaka. Prepali bi se njegovih jarkih crno-žutih šara koje smo viđali na slikama u školskim knjigama, ali vidjeti ga na kiši u Rici, znatiželja je bila jača od straha.
Džaba su nas dozivali u kuću, prijeteći.
Možda sam jednom i vidio daždevnjaka, prepao se njegovih boja, zakrenuo glavu i utekao kući. Čeljad se čudila, kiša još pada, potoci teku pokraj kuće, a ja pod krovom. Za jake kiše i krupe, Majka bi izbacivala mašice na avliju, a Did učio naglas.
Bila su rijetka i zagonetna i ljudska stvorenja koja bi odjednom, kad se najmanje nadaš, kani u Riku, ko kap kiše iz vedra neba, odnekud, pa tu ostani kratko kod rodbine, ne znaš ni kad dojdu, ni kad odu.
Ćerim.
Stvorio se u Rici, pao s nebesa, iznenada, ko daždevnjak, nije trebala kiša. Odakle i od kuda, kome i kako, koliko dugo i zašto, da li u prolazu, ili stalno, za sada se ne zna. Morao je biti viđen kako silazi iz Čaršije niz Kujundžinicu u Riku, bio je krupan i naočit. Moralo ga se zapaziti, i jer je hramao na desnu nogu, kraća li je, šta li je s njom, nije znano. U desnoj ruci nosio kofer na kojem se ocrtavala gitara. U svemu, neobična slika. Nova. U Riku nije mogao dohljumati neopažen, jer je uvijek onih koji vire i paze da nešto ili neko ne promakne. I mora da su ga neki iz Rike tako i vidjeli kako silazi iz Čaršije u Riku gegajući se, niz Kujundžinicu…
Slika koju nosim; utonjen u svoje misli sjedi za hastalom Perkanove birtije, odmah preko puta Sinanove kahve, koju je također ponekad posjećivao, uglavnom u “bašti” gdje je bilo izneseno nekoliko zelenih stolova. Gleda u čokanj rakije dopola ispijen. Cigaru odložio nakratko na papeljari, dim se izvija i naglo se gubi u kafanskom mirisima pića zgusnutom zraku.
Gitara na krilu, on se desnim pazuhom lagahno naslanja na nju, drži je, rekao bi da su srasli jedno s drugim; samo što nije, a ne znaš hoće li i kad će – zatamburati.
Kasnije me je gitara koju sam viđao na televiziji kod živopisnog Willia Nelsona – američkog narodnog pjevača, folk-legende Istoka i Zapada, sad bogatu zvijezdu svu u raskoši i sjaju, sad bankrotiranog beskućnika, sjajnog pjevača i sjajnog insana, odličnog glumca i kafanskog i koncertnog pjevača – izgledom podsjećala na onu Ćerimovu. Willie je možda i nije imao samo tu, ali tu je najviše volio i teško da se ikad rastajao s njom. Ko ni Ćerim sa svojom.
Willie je bio vremenom i bogatašem, a Ćerim bio i ostao siromahom, ako gledaš šta je ko gitarom i glasom zaradio. Od silnog udaranja u tamburu, što trzalom, što vrhovima prstiju i noktima, progledala gitara, viri joj etiketa na dnu. A zvuk, nenadmašan, ko i Williev. Možda Ćerimova gitara i nije bila takva, ali haj’ ti sada znaj. I Willijevu su krpili.
Slikama ne mereš zabraniti da se pojavljuju i da te vesele, raduju, obmanjuju, zavaravaju, krive se, blijede i nestaju.
Ćerim je bio nova slika u Rici, novi lik, drukčiji od nas, ali nekako se baš time što je drugačiji, uklopio među nas, postao brzo, a da nismo ni osjetili kad, dio i Rike i nas. Spajalo nas je nešto, zar, a šta drugo nego merak i ljubav prema muzici. Prije nego na proderanu Willijevu, Ćerimova gitara me je mogla podsjetiti i na neku iz tamburaškog zbora “Alija Đerzelez” koji je okupljao Ričane željne muzike i sevdaha, a takvih je bila puna svaka kuća. Te su gitare i basovi, primovi, bili novi, uglancani, čuvani kao najskuplje blago. Moguće je kako je Ćerimova gitara po izgledu bila nako, ni ko ohrdana Willijeva, ni izglancana kao unekog ričkog svirača, ne znam. Znam da je u Rici svojevremeno bio veliki, sjajan orkestar koji je svirao na veseljima, pirevima, priredbama i igrankama, na teferičima, ili samo za svoju dušu. u Zelinoj kafani, u Šehovića kući. Za svoju, ljudsku i ričku umjetničku dušu. Ali, te su gitare kao u zemlju propale, s njima i svirači, ostale su jedino u uspomenama starijih i na nekoj požutjeloj i haman izblijedjeloj fotografiji Foto Balića. Te gitare su otišle u zaborav davno, a Rika nestaje pred našim očima danas.
I tako je Ćerim postao dio Rike, Rike koju je oživljavao i likom, i pjesmom i gitarom.
Ne znaš ti kad je vakat Ćerimu zapjevati. Ne znaš ni ko će, a hoće li, neko iz birtije zapjevati uz Ćerima, ali si siguran da će Hadžal u neko doba basirati iz grla kao vratilom provaljenim. To basiranje Hadžalovo pomalo je ličilo na onu ljetošnju grmljavinu nad Lisinom.
Možda je Ćerim kradom oka pogledao kad će se pred birtijom iskupiti više slušatelja koji će, pijuckajući polahko s merakom, biti u prilici čuti i pjesmu i svirku Ćerimovu. Neko od njih, zahvalan i đometne ruke, mogao bi počastiti svirača-pjevača kahvom ili rakijom, mezom, ili baciti mu banku na hastal, unaprijed naručiti piće. Baš takvog ili takve možda je Ćerim i čekao, a takve brzo upoznaš.
U neko doba, kada bi odredio da je najisplatnije, najpogdnije i najprikladnije, Ćerim bi udario u žice, strugao trzalcom od jedne do druge, pa bi dao krila svom glasu. Pjevao bi tiho, svaka mu je bila poput serenade, kao da se bojao da nekoga ne uzbihuzuri svojim raskošnim i prodornim tenorom. Ugađao je slušateljima, a i sebi samom. Kad bi povuci nekoliko puta trzalicom po žicama, i uhvati akord, dok bi pred i u birtiji utihnjivao žagor, Ćerimov glas bi zaplovio i Rikom, do obližnje mahale, ne daleko. Poneko bi otvori i pendžer da mu se u kuću useli Ćerimova pjesma. Gdje god da si, Ćerim te je tamburom i pjesmom, svojom pojavom, vezivao za se, ali ne i za mjesto i vrijeme, je ti je davao ti mašti na volju, da meračiš, sanjaš, lutaš mislima, ploviš i putuješ u oblacima, kuckajući u ritmu nogom o pod, pjevušiš za njim.
„Sa grana uljana, nju here laguna!”
Stihovi su to jedne od Ćerimovih pjesama, nezaobilazne u njegovom bogatom, uglavnom sevdalijskom i starogradskom, ali eto i špansko-meksičkom repertoaru. Biće da su to samo daleki iskrivljeni i u magli vremena i slabog pamćenja i pjevača i slušatelja odjeci nekih šapanskih riječi, Bog zna šta god značile. Ali, zvučale su skladno i fino upakovane i usklađene u mješavini miruha bosansko-meditersko-meksičkih nota. Tako je i upamćeno.
I moje društvo, Hadžal, Ivan (ako se ne varam) i ja zapjevali bi sa Ćerimom, a kasnije, kada ga je nestalo iz Rike, pjevali bi baš te stihove i baš po toj Ćerimovoj špansko-meksičkoj kajdi. Baš nas briga šta su riječi značile, bile su nam ugodne, nabijene ljepotom i čežnjom, bile su tugaljive i srcu nam bliske.
Ćerim bi od akšama, pa sve do zatvaranja kahve i ispraćanja zadnjih gostiju, bio u birtiji, ali nikad ne dosađujući ni svirkom ni pismom. Nikad ga nisi vidio pijana. Znao je tačno kad i koliko i zapjevati i uz mezu popiti. To je bio akšamluk, nekad i u sred dana.
Bio rahat s nama slušateljima darodavcima, bili zadovoljni i mi koji smo ga slušali i ponekad pjevali s njim, za njegovim hastalom, u budžaku birtije. Ne se je bio “pod ugovorom” i kakvoj plaći kod Perkana.
Spavao je u onoj harabatiji od “Opela-Olympije” koju je u baštici pokraj birtije još držao Perkan. Auto odavno nije voženo, gume legle, Perkan ga ne misli ni popravljati, ali ga ne odvoze na otpad. Sjedala mehka i neizderana, stakla čitava, unutra je komotno i udobno, taman za miran san Ćerimov. Na zadnjem sjedalu spavao bi Ćerim, na prednjem bi konačila njegova gitara. Tako je bilo sve do prvih mrazeva studeni i kiša te godine.
Kako došo, tako i ošo.
Uzaludno pogledali prema praznoj “Olimpiji”, zagledali nije li Ćerim u birtiji. Nije se nikad više pojavio, osim u uspomenama. Perkan je zagonetno šutio o Ćerimovom odlasku.
I sad ponekad zapjevam:
“Sa grana uljana, nju here laguna! Porka me, porka me!”
Haman da nejma birtije u Ključu, Bosanskom Petrovcu, pa i Sanskom Mostu (i danas mislim da je Ćerim iz Sane) u koju nisam zalazio. Kada je nestalo Ćerima iz Rike, uzdao sam se da bih ga mogao zateći u nekoj birtiji, čak i u nekoj seoskoj zabiti, u krčmi. Ali, ne bijah te sreće..
Zato ga uvijek ga najdem u nekoj magazi uspomena iz davnih vremena.
Rika je i sada na istom mjestu, samo to nije Rika.
Birtija je na istom ćošku mahale Uspolje i Banjalučke ceste, samo pjesma ni nalik ni na svdalinku ni na Ćerimovu špansko-meksičku-ričku i bosansku. Čak ni jojokanje nije kakvo je nekad bilo kada bi Šaban sa svojim Tribovcima nasloni ruku na uho pa zajojoči u toj istoj birtiji. Perkan je u zemlju u propao,poslugu ne mereš prepoznati. Ne zalaziš ni u bašču ni unutra.
Sa ričke Džamije čuje se i ezan sa razglasa, ni nalik Didovom. Haman da u džamiji niko i ne klanja. Ričana haman ni za sjemena.
Bog zna je li Ćerim živn. Ako je “preselio” zne nam gdje mu je mezar, nejmam koga pitati. Gdje god, nadam se da je veseo i u hori za svirkom i pjesmom, tamo gdje teku čiste rijeke, ako je napustio ovo nas malo št je ostalo. Proučio bih mu El Fatihu, neće mu nauditi.
***
Dževad Karahasan kojem posvećujem ove redove sjećanja, leži u Haremu Aipašine-džamije u Sarajevu. Rano je otišao, ali iz mog sjećanja nikad. Samo se vinuo stazom uspona od gnijezda do zvijezda.
Ibrahim Halilović 