Darija Kordića poznajem iz vremena kada smo i ja i Mehmed Buhić bili dopisnici “Večernjeg lista” mi iz Varcar Vakufa, Kordić iz Busovače. Nikada se nismo sreli prije rata, mada je bilo prilika jer je “Večernjak” organizirao okupljanja dopisnika i bio darežljive ruke za sofrom u hotelima gdje su ti dogovori održavani. Ako je i prisutvovao, bio ne potpuno nezpažen i nepoznat.
Snimak počinje tako što Kordić prepričava svoj razgovor sa jednim od prisutnih na skupu: “U tišini me je pitao da li je vrijedan zatvora, rata. Rekao sam mu da ću to ponoviti, neću mijenjati ni sekundu, svaka sekunda je vrijedna toga.”
Pred sh-agresiju i genocid nad Bosnom i Bošnjacima, pročulo se da je Kordić od malog piskarala rijetkih vijesti iz Busovače, postao jedna od zvijezda na zločinačkom Tuđman-Miloševićkom nebu nad Bosnom. Postao je ne samo obično potrčkaralo i izvršilac zločinačko genocidne te politike u Bosni, nego i važan budža u rukovodstvu Herceg Bosne, zločinačkog HVO-a, posebno u Središnjoj Bosni.
Prije nego što je okrvavio ruke, bavio se mutnim poslovima oko razgraničenja sa saveznicima četnicima, sve za Hrvatsku i Herceg Bosnu, Veliku Srbiju, s kojima je imao dobru suradnju, savezništvo i pomoć u topništvu, kada su u pitanju bili Muslimani.
Sudbina, pripadnost Bosni, neutaživa želja za slobodom, odvela me nakon hapšenja na četničkom punktu, prijetnji smrću, napada na imovinu i život, sredinom majam devedest i druge u Jajce. Moji ne htjedoše sa mnom, ta ko bi ih ubijedio, ko bi pomislio da će četnik klati žene i djecu (kao u Jezeru), zatvarati kao njih kao taoce, ko bi i u snu pomislio da će biti rata, pogotovo kada te Alija ubjeđuje da mirno spavaš. I čekaš kao janje na klanje.
Svaki sam dan prelazio preko tog četničkog punkta. Pretresali su i mene i moj “Golf,” sumnjali da švercam oružje, lajali, optuživali me da vozim onu “Tojotu” koju su naši zarobili na punktu kod Hotela “Jajce” nakon što je vozač Komande četničkog bataljona “Dušan Silni” umjesto u Mrkonjić, produžio prema Jajcu. Optuživali su me da u nisam pisao istinu u mojim izvještajima o incidentu u Barevu kada su rezervisti odbili predati oružje jajačkoj policiji, ubili jajačkog policajca Ladana; vidjevši ubojstvo, Ladanove kolege usmrtile su šestoricu rezervista kao odmazdu i osvetu na licu mjesta. Tadašnji predsjednik suda na moje molbe danima nije me udostojio saopćenja nalaza zvanične istrage o tome, što je četnicima davalo povoda da mene napadaju i da mi prijete. Na TV SA sam objavio izjave svjedoka Srba, ali džaba, to je za njih bila “montaža.” General Talić je iz Banje Luke prijetio da i zbog toga u Jajcu neće ostati kamen na kamenu. Srbima je od kuće do kuće podijeljeno još ljetos oružje, svaka araba te je mogla ubiti. Oni inače sude bez suda i sudije.
I kada sam se odlučio otići u Jajce, mislio sam da će se za desetak dana sve smiriti i da ću e serez vratiti kući. Razmišljali smo da moji krenu sa mnom, ali smo strahovali da će nas na punktu u Majdanu četnici spriječiti da prođemo, željni moje krvi. Prijetili su kako čuvaju zadnji metak za me, pokazivali mi taj metak, te da će me ispeći na ražnju. Sa svojima sam dogovorio da ću u Jajcu ostati samo kratko, dok se ovo ne smiri, makar malo. Dogovorii smo se da oni ipak dođu za mnom u Jajce ako ja sretno prođem. Tako je sigurnije za sve. I pokušali su nekoliko dana kasnije, torbe spremne, taksista Rasim Velić pred zgradom, da ih preveze preko Vlasinja i Bareva u Jajce. U zadnji trenutak su morali odustati jer su po Vlasinju padale četničke granate. Rasima su četnici pretukli.
Prešao sam preko punkta, pa u strahu dalje pokraj “Angroprometa” u Jezeru u kojem je bilo na stotine četnika rezervista JNA. Već su premlaćivali nedužne. Nisam smio ponijti sa sobom ni četkicu za zube, da čete ne bi pomislile da odlazim (bježim!) zauvijek, a da mi nisu došli glave.
Od tada su počele moje muke, pa možda bi bilo bolje da me je četnik ubio u Mrkonjiću ili ispekao na Manjači na ražnju. Umjesto četničke SAO, dočekala me ustaška vlast u pritaji spremna da mi se i ona krvi napije, ne budem li u suru.
Putevi se zatvoriše, četnici kidišu svim mogućim oružjima, sa brda, raketama iz Podrašnice, kasetnim bombama iz zraka, ubijaju snajperima, ruše “maljutkama.” Pritajeni, naoružani do zuba Tuđmanovi i Bobanovi bojovnici čekaju ko zapeta puška da otmu legalno izabranu vlast i da nas Bošnjake (i ono jajačkih Srba ostalih u gradu) pretvore u podanike, roblje, ako nas i ostave na životu.
Vodim TV Jajce, podižemo moral obrane.
Vjerujem iskrenom borcu TO Arminu Saračeviću koji nas kod kapije brani nakon prvog četničog napada, tvrdeći da četnici ne mogu proći. I nisu tada. Tada nismo puno znali o trgovini između saveznika kojom je Boban prodao Jajce Karadžiću za skupe pare, ali da bi deal uspio, moralo je nestati Muslimana, bilo od ustaške, bilo od četničke ruke. I to je bio problem za realizaciju trgovine, pa se četnički napadi otegli u ljeto 1992. sve do kasne jeseni. U jedinicama branikaca ilo je boraca i Srba i Hrvata i Roma i ostalih.
Ustaše pokušale oteti vlast, neki jajački Muslimani se polahkomili, jedva dočekali (imam snimak ankete o tome!) da će im biti bolje kao hrvatskom cvijeću, javno hvale HVO i HB, kude borce TO, Midhu Karadžića. Kritikuju ih zbog loše snabdjevenosti osnovnim namirnicima, a zaboravljaju da prolaz i ljudi i roba ne brane samo četnici, nego i Bobanove ustaše.
Na TV Jajce svaku noći gostuje Nikola Bilić, predsjednik IO Općine Jajce. Na grudima mu dvije značke, grbovi Herceg Bosne i RBiH. Vjerujem mu u iskrene namjere. Svjedoci kasnije tvrde da onaj bosanski grb skine sa grudi čim zamakne iza Krušćice, Bobanu u Grude na temena.
Onda puč HVO-a. Hoće vlast u Jajcu, otimaju je “vojno-redarastvenim” sredstvima, ali ne uspjevaju. Narod, prepadnut sukobima Muslimana i Hrvata, masovno bježi. Ne znam ništa o mojima… Otegli se razgovori o razmjeni. Mnogi s raspituju za svoje, meni ne daju. Vodim TV Jajce, šaljem izvještaje na TV SA, neke snimke objavljuje HRT, neke bez mog znanja iz arhive poklanjaju nekoj ustaškoj dopisnici HRT. Midhat Karadžić i njegovi hrabri horozovi kojim a se okružio, poput podrumaša i pijanca Šabića, haman bi ratovali protiv HVO-a. Odbijam im ulazak u studio TV Jajca, Šabić me vrijeđa da sam se kroatizirao. Popio nam svu rakiju koju smo dobili na poklon. Nikad se nije pojavio naTV da bi osokolio narod i borce. Srećom, u Jajcu je bilo trezvenih ljudi i među Bošnjacima i među Hrvatima, koji su spriječili sukobe, među njim, siguran sam i onaj koga smo zvali Bećar.
Nikola Bilić kopa i rukama i nogama da uspostavi Herceg Bosnu. Kupuju građane podjelom penzija iz hazne Herceg Bosne. Ne možeš u Jajcu ništa kupiti, trgovine opljačkane, prolaz robama preko HB nemoguć. Kaže mi, ili Herceg Bosna, ili ni zrno brašna za prehranu ili metak za obranu neće proći u Jajce. Pitam Nikolu, bi li on pristao na tako što da je on u takvoj prilici, kaže da ne bi. Pa što tražiš od nas!
Nogama i rukama potrčkalo HVO-a i Herceg Bosne Zoran Ljubićić radi na otimanju TV Jajce, kako bi lakše uspostavili Herceg Bosnu. Ne podnosi me, laže na me, protura laži da sam četnički suradnik. HVO traži da me Armija RBiH uhapsi. Dogovaraju se kako da me se makne, a da izgleda nesretan slučaj.
Najzad, i moja familija dolazi u Jajce sa oko trista civila u razmjeni za četnike uhvaćene na Barevu na jurišnom položaju odakle su širili smrt po Barevu, Podmilačju, Jajcu.
Sa logorašima s Manjače je i brat Muharem, kostur, frcio s pameti od četničkih batina i gladi. Kada bi ga tukli, uvijek bi spominjali mene kao ustašu.
S nebesa padaju kasetne četničke bombe.
Pošto sam javno, preko Radija Jajca izjavio da ću napustiti Jajce “čim moji dođu” (a razmjene ne bi bilo ako ne dođu!) napuštamo Jajce iz mnogo razloga, nekih već pobrojanih. Nije to u nekim slučajevima borba za slobodu koju sam sanjao i za koju sam žrtvovao i sebe samog. Pa kad su četničkie granate i sudbina spriječile da moji ranije ne dođu u Jajcu, sad kad smo se sastali, nećemo se po cijenu života rastati, zakleli smo se u razmjeni pisama preko Crvenog krsta.
Buhić i ja čekamo da se zamjenik zapovjednika mesar Petonjić smiluje, primi nas, te nam izda dozvole HVO-a kako bi se mogli preko Herceg Bosne sa obiteljima prebaciti u Hrvatsku, pa dalje, znamo kud i kome. Daj samo da se izmaknemo iz ovog pakla, da nam ne stradaju najdraži. Brat Muharem ima liječničku uputnicu dr. Ribića za Bolnicu u Split. Jedan kratki ustaša (pigmy), maša se za pištolj, hoće da nas stjera u sklonište, padaju kasetne bombe, a on se, biva, brine o našoj sigurnosti. Odbijamo, a on se i dalje maša za pištolj i prijeti.
Najzad prima nas “dozapovjednik” i potcjenjivački nas mjerka. On, dojučerašnji dobar mesar u Kozluku, anonimus, veeelika je budža Herceg Bosne i HVO-a u Jajcu, nije šala zamjenik komandanata obrane, gospodar naše sudbine.
Cigara mu izmađu po jednog donjeg i gornjeg zuba, taman da se zubi ne maše. Kroz dim će:
“Vi ste Armijni, ne možemo vam dati dozvole!”
“Mi smo svih onih koji se bore za slobodu!” kažem mu.
“Vaši bježe sa bojišnice!” Petonjica će, služeći se čistim Tuđmanovim novogovorom, u sred ikavskog Jajca.
“A gdje ti je zapovjednik, ” pitam, ne znam danas otkud mi toliko hrabrosti pred dozapovjednikom koji drži u rukama sudbinu i moju i mojih najdražih. Pečat na hastalu, dozvole, pištolj za pojasom. Vlast i sila!
Šuti mesar! Dogorijeva mu cigara između dva zuba, zaprepašteno gleda u me.
“Šutiš. Ne znaš. Eh, pa da ti ja kažem. Zapovjednik ti je odjurio na Čanino polje. Tamo su bojovnici HVO-anapustili šest rovova, pa je otišao vraćati bjegunce u ispražnjene rovove!”
Mogao sam se usrati od straha, ali nisam. Petonjica ni ha ni bu, nego izreče presudu.
“Ne dam vam dozvole!”
Praznih šaka uputimo se iz tih stopa u Podmilačje, fratrima, tražiti od njih pomoć ne bi li se Petonjica, gospodar sudbine grada i naše smilovao. Fratre sam branio na TV Sarajevo od prijetnji četnika iz Šipova, oni me primili pod svoj krov, znao sam da će nam pomoći, iako je fra Marku bilo žao pri pomisli da ćemo napustiti Jajce.
U avliji Samostana zatičemo fra Marka i neku osobu kako pogledaju prema onoj strani gdje je Barevo, gore visko četnici. Prepoznamo Darija Kordića, pozdravismo se i s njim. Ispričamo muke oko dozvole, sluša i Kordić, pa će on na to:
“Ne idite iz Jajca! Garantiraćemo vam sigurnost. Možete raditi u bilo kojoj našoj službi informiranja. Daćemo vam dozvole za slobodno krtanje diljem Herceg Bosne!”
Odbijemo bez razmišljanja tu ponudu, a Kordić reče da mu je žao. Nije nas strah granata, ali sukoba Armije i HVO jest. A glavni razlog je pljačka grada, čak i stana borca u Kokinoj bašći dok je bio na liniji prema četnicima. Nije to borba u koju smo krenuli. (I Buhićeva obitelj je ostala u Mrkonjiću jer je “niko nije dirao.” I obitelj Harija Maslića je ostala, kao i Edhema Ćuka, Velića, Harija Maslića. Mislili su da je tako najbolje, najsigurnije i prevarili se.)
Na intervenciju fra Marka dozaovjednik mesar naglo promijeni mišljenje, pa nam izdade dozvole i mi legalno s dozvolom za nepovratak, napustismo Jajce.
Kasnije čujem da je Kordić dolazio više puta u Jajce da bi vrbovao za Herceg Bosnu. Ljubičeć se sastajao s njim. Pokušao je vrbovati za Herceg Bosnu rukovodioce i borce obrane. Još i gore, dolazio je Kordić ne bi li se sreo sa četnicima s brda, saveznicima kojima je Boban prodao Jajce ne pitajući Muslimane i ostale koje je mislio istrijebiti. Saveznicima četnicima je trebalo objasniti da u trgovini nije do Bobana i HVO-a, nego do Muslimana i ostalih branitelja kao tvrdog koštunca. Je li dolazilo do tih sastanaka, nije mi poznato.
Armin Saračević, hrabri branitelj Jajca, koji se prije rata suprotstavio četnicima, borac koji je imao sukob i sa Midhatom Karadžićem zbog nepravde, piše mi kako su on i Zlatko Jančić, odbili primamljive ponude od Darija Kordića.
Armin Saračević:
“Sve što pišeš ja sam slično doživio.
13.8. 1992. došao je kurir u naš štab. Trazio ja da dođemo u Prude. Zlaja (Zlatko Jančić, zamjenik komandanta obrane) i ja smo otišli dole i u Hajića garazi čekao nas je Dario Kordić sa Goranom Lulićem. Ponudio nam je da se Zlaja postavi za komandanta grada, a mi (branitelji – borci Armije RBiH, op. I.H.) da se stavimo pod komandu HVO-a.
Mi smo to odmah odbili. On je sjeo sa svojom pratnjom u kampanjoli i otišli u pravcu Travnika.
Otprilike za sat vremena počela je velika četnička ofanziva kada je izgorila cijela Gornja mahala.
Tu četničku ofanzivu nam je Kordić poslao zato što smo mu odbili saradnju. Od tada je počelo sve nizbrdo u suradnji zajedničke komande.
Što se mene tiče ovo možeš slobodno objaviti jer je istina koju ja mogu potvrditi.”
Evo objavljujem zaprepašten Kordićevom izjavom da bi on zločin nad Bošnjacima ponovio, genocid i urbicid u Ahmićima ne razmišljajući ni sekundu, ne žaleći zatvora u kojem je proveo dvije trećine od 25 godina robije za zločin u Ahmićima i druge masakre po Središnjoj Bosni. Koliko je lično zaslužan za pad Jajca u četničke ruke, on zna, i, svojstveno njegovoj krunuci, on bi to ponovio, ali iskusniji, pa temeljitije i brže. Za monstruma ljudski život ne znači nšta, nema kazne koja ga može osvijestiti. I Kordića dio Katoličke crkve i službena politika RH i HB drže za sveca.
Zahvaljujući veleizdajnicima poput Alije Izetbegovića, Kordić i ne mora ponavljati zločin, posebno od kako je na vlast došla nekakva Trojka veleizdajnika koja ubrzano nastavlja Izetbegovića zlodjelo, u petoj brzini.
Njima ne smeta zločinačka Herceg Bosna, niti genocidna RS. Njima je dobro pod Čovićevom ustaškom u Dodikovom četničkom upravom kojima ispunjavaju želje za uništenjem Bosne i nestankom njena najbrojnijeg naroda koji je diskriminiran, opljačkan i prepadnut mogućnošću nestanka. Njima ne smeta negiranje genocida i UZP-a, niti rušenje Starog mosta, muzej zločinačkog HVO-a na Heliodromu gdje su ubijani i mučeni Bošnjaci. Njima ne smeta za zločin presuđena Herceg Bosna niti rasistički Čović-Milanović-Plenković-Schmidt zakoni, niti vlast manjine nad većinom. Njima smeta Bosna. Njima je na umi samo njihov lični interes, a državu na konjske repove, narod neka nestane.
Na popisu branitelja Jajaca ARBiH ne znam je li Armin Saračević, ali znam da ja nisam na spisku čak ni djelatnika
kao HVO branitelji u Odsjeku obrane, na što sam ponosan. Na općninskom zvaničnom popisu djelatnika TV Jajce, nema mnogih branitelja, a ni mene među “djelatnicima” TV Jajce. Tu su svakako Zlatko Đeladinović i Mario Kolak koji su se zakitili odorama HVO-a, išli snimati okolo mimo moga znanja i odobrenja, pa sam ja potvoren da odajem braniteljske položaje!!!
Dokaz su i primjeri iz ovog teksta koji sigurno nisu usamljeni. Dokaz je i taj da u Jajcu nije došlo do sukoba HVO i Armije RBiH. Kordić nema razloga za novi zločin ni u Jajcu jer se zločinački ciljevi u Bosni uz pomoć domaćih velizdajnika ostvaruju mirnim sredstvima veleizdajom koja za sada prolazi nekažnjeno.
U Jajcu je na vlasti veleizdajnička SDA, a politički, ekonomski, vlada Herceg Bosna koja određuje sve, pa i koliko će kapi vide pasti preko Vodopada, hoće li biti poplava ili ne, hoće li koji Bošnjak biti zaposlen. Zvanično nečelnik je Edin Hozan, a glavni baja je Šimunović.
Nikad me niko nije zovnuo ni o kakvoj godišnjci, Danu oslobođenja, proslavi Radija, što je svojevrsni dokaz moje ispravnosti, zar ne! Nije ni Armina, ni mnoge druge.
Ma nisam se ni ja za to borio, nego za slobodu, pa mi i nije mjestu na tom spisku.
Na pravom spisku branitelja koji je nevidljiv od strane vlastodržaca, su toliki poginuli hrabri borci Armije RBiH, koji su zaslužili mnogo više od popisa ispred Esme-sultanije džamije, jer su se oni borili za Bosnu, a Bosna ova im to ne priznaje, a pale su brojne nevine žrtve. Prigrabila ih jeSDA i Islamska zajednica, država ih mlati. Taj spisak i vječni spomenim su zaslužile obitelji poginulih, svi unesrećeni, ali Bosna nije slobodna, a ni Jajce...
U ime svojih palih suboraca, njihovih familija, u ime slobode, u ime živih, u čast Bosne i Jajca, njihovog vječnog trajanja, slobode, ni Armin Saračević, ni suborci, kao i mnogi svjesni građani, neće dozvoliti da se Kordićeva zamisao o praktičnom i krvavom zločina ponovi niti veleizdaja oživotvori.
Ovi redovi su i moj skromni doprinos.
Ibrahim Halilović 