"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Danas, 10. Septembra 2024. oko 11 sati, načelnica Jezera Snježana RUŽIČIĆ obilazila je radove na asfaltiranju njenog placa i tom prilikom mi pokazala srednji prst.Potom me je prijavila policiji (sic!)
U toku protekle godine dana i na zvaničnom site-u Opštine Jezero, a zatim i javno kao građanin/novinar poreski platiša postavio sam načelnici Jezera gospođi Snježani brojna pitanja u vezi sa njenim rukovođenjem javnim poslovima u Jezeru. Ni na jedno nisam ni kao građanin/novinar dobio odgovor, osim ovog danas; Gospođa Načelnica Jezera Snježana RUŽIČIĆ pokazala mi je srednji prst, valjda kao odgovor. K tomu, prijavila me policiji, da li u namjeri da me zastraši ili ušutka, rečena gospođa zna.
Danas su, naime, nastavljeni radovi na asfaltiranju ulica i sokaka u Jezeru novcem koji je osiguralo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica BiH ili Federacije. Radovi se poklapaju sa predizbornom kampanjom gospođe Ružičić. Na red je došao i plac gospođe Načelnice. Po urbanističkom planu koji je zastario, tu je predviđena gradnja mosta preko Plive, a ne privatne kuće. Načelnica još ne gradi ništa, ali budući da joj treba čvrst pristupni put, radnici su danas napravili tampon pred asfaltiranje, ali izgleda da su pogriješili dužinu i širinu, pa je pozvana vlasnica gospođa Načelnica da upravi stvari.
Gledao sam to kroz prozor naše kuće jer njen plac graniči s našim.
U jednom trenutku, ničim izazvana, Gospođa Načelnica Opštine Jezero okrenula se prema meni i pokazala mi na brzinu svoj srednji prst.
Nadam se da postoji snimak tog gesta na tek postavljenom videonadzoru naše kuće. Ako i ne postoji, ostaje u mom sjećanju, ali ne kao uvreda, nego kaopriznanje za moja javno postavljena pitanja oko šefovanja gospođe načelnice Ružičić na koja dotična gospođa nema odgovora.
Taj ispruženi srednji prst govori o Gospođi Načelnici mnogo više nego što ona u svojoj glavi može zamisliti. Za mene je to priznanje za moj javni rad. Dokaz je to njene nemoći, a da ne i spominjem manjak kućnog i svakog drugog odgoja…
I, nije Gospođi Načelnici malo što mi je umjesto javnog odgovora javno postavljena pitanja pokazala srednji prst, nego mi je na kućni prag poslala dva policajca. Policajci su pravi profesionalci, rukovali su se sa mnom, i za razliku od nevaspitane Gospođe Načelnice, uljudno porazgovarali sa mnom objasnivši razloge saslušanja. Nemam primjedbe na njihovo službeno ponašanje.
Međutim, Gospođa Načelnica je zamijenila teze! Prijavljuje policiji mene, a ustvari trebao bih prijaviti ja Načelnicu zbog teške uvrede ničim izazvane!
Policajci su uljudno predlagali da se naš odnos popravi, ta komšije smo, blago mi spomenuli kako bi u tome bilo dobro da se ni riječju ni slikom ne bavim Gospođom Načelnicom.
Da li ovim Gospođa Načelnica želi demonstrirat ne samo svoju silu i nekulturu, ili me želi prepasti i ušutkati, ne znam! Znam da to nije u stanju. Nemoćna je!
U jeku je predizborna kampanja u kojoj Gospođa Načelnica pikira na novi mandat. U tome joj dobro dođe investicija ministarstava iz Sarajeva koje se baš troše, ali donatore Načelnica u zdravici ne spominje.
Na svako javno pitanje o tom novcu i drugim poslovima, Gospođa Načelnica oholo i nadmeno šuti. Odrasla bez kućnog, školskog i fakultetskog odgoja i kulture, uspela se na najviše mjesto u Jezeru, oholo i bezobrazno pokazuje mi srednji prst, baš kao i njen partijski šef. .
Možda se Načelnica nada da će pokazivanjem srednjeg prsta baš meni dobiti koji glas više u svojoj trci za najvišu poziciju u najmanjoj općini očito nesvjesna one narodne kako “ničija nije do zore.”
***
Neka pitanja na koja nisam dobio odgovor, nego središnji prst načelnice Jezera Snježane Ružičić
Uspješan prvi dan zvanične predizborne kampanje načelnica Općine Jezero Snježana Ružičić obilježila je zdravicom uz pečenu janjetinu.
Ručak sa mještanima Đumezlija upriličen je nakon uspješnog polaganja asfalta kojim je povezan do sada neasfaltirani dio puta do ovog zaseoka.
Na ¸video-snimku odakle je ovaj screenshot koji se može vidjeti na Facebooku, radost zrači sa lica Načelnice, a i mještani su zahvalni i raspoloženi.
Načelnica je svoju predizbornu kampanju počela još ranije podjelom brašna mještanima Jezera kako bi kupila glasove. Nije odgovorila na javno postavljeno pitanje čijim novcem je kupila brašno. Njeni emisari su obilazili sela i zaseoke po Općini jezero i pravili spiskove „ ko je za nju!“
Načelnica ima puno razloga što je zadovoljna prvim danom zvanične predizborne kampanje. Asfaltiranje puteva do zaselaka, sokaka i ulica u Jezeru financira Federalnio ili državno ministarstvo za izbjegla i raseljena lica, a poene ubire načelnica Jezera. Tako država BiH ili Federacija BiH financiraju preizbornu kampanju ove Dodikove desene ruke u Jezeru.
U svojoj zdravici na ručku poslije polaganja asfalta prema Đumezlijama, Načelnica je obećavala asfaltiranje pristupa i onim pojedinačnim kućama do kojih asfalt još nije stigao, ili nije bio planiran, iskazujući tako svoje dobročinstvo, ali državnim ili novcem Federalnog ministarstva. Obećanja je izrekla u prvom licu množine. Ali, nije rekla ko će osim nje „nastaviti“ sa tim daljim poslovima i o čijem trošku.
Ni jednom riječju nije spomenula Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Federacije ili BiH kao financijere izgradnje i obnove komunalne infrastrukture u Jezeru, u ovom SSND uporištu u Republici Srpskoj. Po riječima iz zdravice Načelnice ispada kao da ona i neko uz nju financira te radove. Prešućena je činjenica ko je stvarni financijer koji na ovaj način čini dobro djelo Jezeranima, ali i obilato podržava predizbornu kampanju načelnice Ružičić, gorljive članice SSND.
Znakovito je da je asfaltiranje počelo baš prvi dan predizborne kampanje koji je načelnica Ružičić vrlo dobro tempirala i organizirala – federalnim novcem.
Moram napomenuti da će asfalt proći i pokraj naše kuće u Jezeru. Bog zna bi li ikad da se plac gospođe Načelnice ne nalazi odmah iza našeg placa. Nisu nas mogli preskočiti, zar!
Stoga, hvala Federalnom ili državnom ministarstvu za izbjegla i raseljena lica koje nam možda nehotice čini uslugu!
Pogled na spisak osoba koje su korisnici donacija Ministarstva za izbjegla i raseljena lica FBiH za obnovu kuća povratnika u RS u Mrkonjić-Gradu potvrđuje staru narodnu izreku: “Ko umije, njemu dvije!” Na svome primjeru to najbolje potvrđuje bračni par Zijada i Zineta Šehović.
Zineta nije (ni) na ovogodišnjem spisku, niti neko od njenih iz rodne obitelji Cerića. Na spisku je Zijad Šehović, njen muž.
Donacijom je obnovljena kuća Zinetinih roditelja na Kljućkoj cesti, a njen suprug će obnoviti obiteljsku kuću na Imamovcu u kojoj stanuje sa Zinetom.
Kuća Zinetinih roditelja njena je rodna kuća je useljiva, lijepo uređena i dotjerana. Obnavljana je donacijom.
Ko je podnio zahtjev za donaciju, nije toliko bitno.
Ali, Zinetina mama Biba je u Švedskoj, brat Sulejman sa familijom također. Da li i razmišljaju o povratku ako je kuća obnovljena donacijom dobijenom u njihovo ime, to znaju samo oni, a trebalo bi znati i Ministarstvo koje dodjeljuje donacije. Ta kuća je obnovljena novcem poreskih obveznika da bi bila izdata pod kiriju, a stvarnih vlasnika ni na vidiku.
Obiteljska kuća Cerića, rodna kuća Zinete (Cerić) Šehović uređena i dotjerana donacijom, pa izdata pod kiriju. Ima još takvih primjera u Mrkonjić-Gradu, kao imaš kuću, ali kupiš pojeftino još još jednu, pa je obnoviš državnom donacijom, a onda je izdaš pod kiriju, a pare u džep – ali o tome nekom drugom prilikom
Prizemlje rodne kuće Zinetine izdato je Slobodanu Vukoviću koji tu drži pekaru.
Pekara nema natpis, parkirani auto pokraj kuće je “za vlastite potrebe” Slobodana Vukovića, to jeste (pekare).
Pendžeri su zamrljani kako bi se pomislilo da je to prizemlje nedovršene kuće, odnosno da tu niti ko stanuje niti ko posluje. Nisu li i ti zamrljani prozori kao znak nedovršene gradnje dobar razlog za neku novu donaciju (Zinetinim Cerićima ili njoj samoj) iako niko od njih kao povratnik u njoj ne živi. Kuća je pod krijom.
Slobodan Vuković, kojem se izdaje pod kiriju prizemlje Zinetine rodne kuće, jedan je od najgorih ratnih gradskih ekstrema, zadrti nacionalist, ponosni četnik s puščetinom koji je svojevoljno hapsio nevine građane koji su završili u logoru na Manjači poput pokojnog Davora Demirovića.
Kada je poslovanje u pitanju, Zineti i njenim očito ne smeta ni deal čak sa tim opasnim psom rata niti im njegov joj novac zaudara.
Zineta Šehović je aktivista SDA, bivša odbornica te stranke u SO-e Mrkonjić-Grad, bivša članica Glavnog odbora SDA, bivša predsjednica Merhameta, osoba koja (je) vedri(la) i oblači(la) u Islamskoj zajednici Mrkonjić-Grada, pa joj ili njenoj obitelji valjda i priliči poslovati sa jednim od pasa rata i to ubirući kiriju za pekaru u prizemlju kuće svojih rodtelja: otac Šukrija je po zemljom, a majka Biba je izvan zemlje, u Švedskoj, kao i brat Sulejman. Niko se za sad ne vraća!
Zineta stanuje u svojoj kući na Imamovcu za koju njen muž dobija donaciju za obnovu. Ubrana je donacije za roditeljsku kuću, naplaćuje se kirija od „Tanćilovog“ – bijesnog psa rata, danas biznismena, poslovnog partnera od kojeg su stradali muslimani koje zastupa gospođa Zineta Šehović po više funkcija i zaduženja. I kao što njena SDA sabotira Tužbu protv Srbije za genocid, tako i Zineti Šehović, nekad članici Glavnog odbora, šefici Merhameta i IZ u Mrkonjiću ne pada na pamet tražiti sudski progon Tanćilovog. Zineta je u delegaciji koja sa bivšim muftijom Banjalučkim Čamdžićem kamči sadaku od Opštine Mrkonjić-Grad za obnovu Kizlar-agine džamije, umjesto da se angažira da se u život provede važeća odluka Doma za ljudska prava po kojojjeta Opština ugrozila ljudska i vjerska prava muslimana i koja je dužna namiriti štetu za porušenu Kizlar-aginu džamiju. Zineta Šehović sa Muftijstvom brani hodžu psovača Mufida Haskića…
Kuća bračnog para Šehović, Zijada i Zinete Šehović; na redu je obnova donacijom dobijenom iz nekog razloga i navodne potrebe, da li po propisu?
Ta kuća je oblijepljena novčanicama poklonjenim od našeg novca; moglo se nešto i od kirije popraviti, ako je trebalo, ali umjesto potegnuti u svoj džep, bliži je federalni fond…
Povratnici koji su ostali bez donacija za obnovu svojih kuća, svi redom upiru prstom u Zinetu Šehović kao glavnog krivca za to. Oni smatraju kako Zineta Šehović vedri i oblači i kada su u pitanju donacije za obnovu povratničkih kuća. Postavlja se pitanje šta rade komisije ako ih uopće ima Ministarstva, ako Zineta vedri i oblači u raspodjeli donacija koje koristi njena obitelj, dok drugi kojima je pomoć potrebna ostaju kratkih rukava… Ne postoje nikakve komisije, tvrde oni koji su upućeni u proces dodjele donacija. Ako je to tako, zašto je tako i ko će tome najzad stati tome u kraj, pitaju se oni koji smatraju da su podobni za donacije, ali su im one izmakle.
Da li su i sami krivi za to?!
Da li prokišnjava krov na kući Hamzalije Verema u Donjoj mahali, ili njegovoj kući nešto drugo fali, pa mu je dodijeljen novac za onovu?
Ako bi prokišnjavala, vlaga bi doprla i do prodavaonice „Best“ koja godinama posluje tu, ne bi smjela u memli poslovati, ali izgleda da godinama radi u suhom prizemlju Hamzalijine kuće! U najmanju ruku, čudini su i sumnjivi kriteriji za obnovu te dobro stojeće kuće u svakom pogledu. Da li je Hamzalija mogao i od kirije šta popraviti na svojoj kući, a donacija data nekom potrebitijem!? Uostalom, Hamzalija Verem nije nikad ni napuštao RS, dakle on i nije povratnik. On je starosjedilac. Možda je donacija namijenjena da ne odseli negdje!
Kuća Hamzalije Verema, prizemlje pod kiriju, donacija za obnovu povratnika iz RS koji se nisu ni micali iz RS
Za obnovu devestirane kuće koja se nalazi u istoj mahali gdje i Hamzina, povratnik Jusuf Dubica nije dobio ni feninga od kako se vratio u nju prije dvadeset i pet godina.
Za kriterije za dodjelu trebalo ne bi trebalo pitati samo Zinetu Šehović, nego u prvom redu Federalno ministarstvo za izbjegla i raseljena lica koje gospodari tim našim novcem. Ali, ko će! Ko i upita, naiđe na tvrde uši, poput potpisnika ovih redova.
S. Z. u Baljvinama dobio građevinski materijal za obnovu kuće, a ni kuće, ni građevinskog materijala. Prodat. Kontrola izostala
Da je drugačije, zar bi bilo moguće da donaciju u obliku građevinskog materijala dobije osoba S. Z. u Baljvinama, a ni kuće, ni građevinskog materijala. Prodat.
Da postoje neki kriteriji, donaciju u Baljvinama ne bi mogao dobiti E. H. koji ni zahtjev nije predao, nego mu je data donacija osobe koja je od te donacije odustala. Nije važno što nije 1/1 (jedan kroz jedan) vlasnik kuće za obnovu donacijom, tvrdi upućeni mještanin.
N.M. je izgradila kuću doniranim sredstvima po sistemu „ključ u bravu“ pa je ipak dobila novu donaciju. Zabilježen je slučaj i Baljvanca koji radi dvadesetak godina u Austriji, kćerka mu studira na privatnom fakultetu Burch u Sarajevu, godišnja školarina za nju je 7.000 KM, tvrde upućeni, a otac je korisnik već druge donacije za obnovu kuće kao da je puka sirotinja. Da li Zineta Šehović ima ikakve veze s tim donacijama, teško je utvrditi, ali neke Baljvance zainteresirane za donacije je obilazila, tvrde očevici.
Ko odlučuje na sceni, a ko vuče konce u sjeni, pitaju se ne samo Baljvanci koji tvrde da nikakve komisije ne obilaze one koji traže donaciju, niti utvrđuju kome je ona stvarno potrebna. A donacije idu i u džepove onih koji već imaju – pune džepove.
Koliko u tome udjela i da li ga uopće ima Zineta Šahović, to samo ona, oni oko nje i dragi Bog znaju! Ipak, bez Zinete se ne može dobiti ni Merhametov paketić humanitarne pomoći ako nisi po njenoj mjeri. O tome svjedoči i ovaj isječak iz medijskog napisa
“IZVOR DOBROČINSTVA” OBRADOVAO 20 PORODICA PREHRAMBENIM PAKETIMA U MRKONJIĆ GRADU
Udruženje “Izvor dobročinstva” Sarajevo i Regionalni odbor Merhamet Banja Luka , ponovno su iskazali svoju uspješnu saradnju, na način da su realizovali zajedničkim snagama podjelu ramazanskih paketa za socijalno ugrožene korisnike koji žive na prostoru Opštine Mrkonjić Grad.
Ova donacija obuhvatila je ukupno 20 ramazanskih paketa s osnovnim životnim namirnicama vrijednosti više od 100 KM. Hvala našoj predsjednici Osnovnog odbora Merhameta u Mrkonjić Gradu Zineta Šehović na pripremi i organizaciji podjele paketa.(Facebook, 5. april 2023.)
Pošto nije odgovorila na moja pitanja postavljena na zvaničnoj web prezentaciji Opštine Jezero, objavljena na Facebooku i mome Blogu, neka od pitanja ponavljam i postavljam nova
Gospođo Ružičić!
Da li je sve u skladu sa izbornim pravilima u vašoj trci za vlast u novom mandatu podjela po dvije vreće brašna glasačima kako bi se tako kupili glasovi za Vas, ili Vi dijelite brašno ne samo pred izbore?
Čijim novcem je kupljeno to brašno?
Da li je u redu da se popisuju glasači po Opštini Jezero “za nju” (tako narod govori, a misli se na Vas)!
Ako je to tako, ne trebaju nam izbori.
Da li znate da ima građana koji su odbili poklonjeno brašno?
Znate li da ima građana koji su odbili staviti svoje ime na popisu „za nju“ to jeste za Vas? Da li će takvi snositi posljedice zbog građanskog neposluha Vama?
Općina Jezero je dobila novac od Federacije BiH za unapređenje infrastrukture u Jezeru ( da li od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica?) što je odlično, dobro došlo. Ali, ko odlučuje, ko daje i koliko, a ko prima donaciju, gdje će novac biti utrošen baš u toku Vaše predizborne kampanje! Da li Federacija tim novcem za opće dobro finansira Vaš opstanak na vlasti?
Koji zaselak će dobiti asfalt, hoće li biti asfaltirani dijelovi puta između dva zaseoka, hoće li novac biti utrošen samo za opće potrebe građana ili i za asfaltiranje privatnih pristupa kućama ili gradilišta Vaših prijatelja?
Ko će dobiti uličnu rasvjetu?
Koji su kriteriji?
Ko kome polaže račun o utrošku doniranog novca?! Ko kontrolira utrošak novca?
U Jezeru je istekao urbanistički plan, novi nije donesen.
U Jezeru se mimo urbanističkog plana, građevinskih dozvola, kopa, gradi i skrnavi prirodna okolina, sve uz Vašu dozvolu. Da li Vi imate pravo na to?
Ajla i Željko (Del Cukut) su po tvrdnjama samog Željka ustupili komad zemlje na Adi na mjestu gdje nije dozvoljena grdnja, a po starom urbanističkom planu ucrtana je gradnja mosta.
Pitam Vas gospođo Načelnice:
Da li za uzvrat, Ajla i Željko samo s Vašom dozvolom prekopavaju Adu, grade put, kanal, gomilaju građevinski materijal?
Ne morate se mučiti i odgovarati. Ovdje crno na bijelo Vaš potpis da ste odobrili prelazak teških građevinskih mašina i kamiona preko mostova 12 tona nosivosti i – da ste svojom odlukom i svojim potpisom dozvolili radove na Adi.
S kojim pravom ste Vi izdali potvrdu o prelasku teških građevinskih mašina i teretnjaka preko mostova na Plivi čija je nosivost tada bila 12 tona i na osnovu kojih propisa ste odobrili radove na Adi jesenas koji su nastavljeni proteklih dana?!
default
Prije neki dan spojena su kanalom oba kraka Plive čime je uvećana opasnost od poplava. Umjesto jednog, sada na Plivi u Jezeru imamo dva ostrva.
Po čijoj odluci su nastavljeni geološki istraživački radovi usprkos zahtjeva zastupnika SO-e da se istraživanja zaustave, usprkos protestima i strahovanjima građana o zagađenju Plive i okoliša, opasnosti od urušavanja mostova.
Vi ste donijeli odluku po kojoj teški kamioni i građevinske mašine za potrebe Ajle i Željka (Del Cukuta) mogu prelaziti mostove na Plivi čija je nosivost tada bila 12 tona.
Iako su mostovi u istom stanju, njihova nosivost je povećana sa 12 na 40 tona. Ko je donio takvu odluku, na osnovu kojih stručnih analiza i elaborata o stanju i i izdržljivosti mostova?
Na kraju pitanje:
Da li je i Vaša dužnost raditi po zakonu na dobrobit svih građana?
Grleći se s njima, zetu Berndu i snahi Caroli, poželili im sretan Uskrs.
Alma i Carola se haman sudaraju u kuhinji u hići oko spremanja iftara na uskršnje veče. Iftar se malo oduljio jer se „sahat pomaknuo.“
Malo pred akšam, Mirza će po lepine koje u „Balkan Bäckarei“ pripremaju Albanci. Praveći mu društvo, Carola i ja, smo na pragu pekare. Red je poduži, danas nko osim ove pekare u Hanau ne peče, pa je poduži red i Nijemaca i Bosanaca. Dopire miruh somuna. Pogled ti pada na bureke i sirnice u staklenom izlogu prodavčevog pulta. Isto je ko u Bosni, samo ne čuješ naš jezik.
„Babo, hoćeš li burek?“ pita me Carola na bosanskom dok joj prodavačica stavlja somune u papirnu kesu.
Miris somuna vrati me u Riku, na prag Đorđine pekare koji nam je nekad davno mijesio i peko kruh svaki dan, somune, baška mirisne uz Ramazan. U istoj pekari godinama kasnije kruh od kvasa i ramazanske somune pekao je Džemal Lubovac. Kao da namirisah Stojkine i Najkine vruće lepinje, Rajakov kruh… U očima mi sjaj kandilja na našoj ričkoj Džamiji.
Prediftarsko uskršnje vrijeme provodimo granajući naše porodično stablo koje Mirza kiti imenima predaka varcarskih, i unosi u specijalni program u njegovom I-padu. Tipka imena Ibre Halilovića moga pramdida, pretka iz pretprošlog stoljeća, do Imenjaka može dobaciti moje sjećanje. Živio je skroman težački život u Rici, orao njivu u Selištu, išao u Ravnicu po drva. Za njegov vakta jedan kotao (vrilo) na Balukhani se zvao po Halilovićima… Sinovi Ibrini i Šerifini Muharem i Šaćir; did mi Muharem sa Ćamom Kulenović iz Starog Sela imao dva sina, amidžu Mehmeda i Edhema, moga oca… Hajra se prisjeća svojih Mehe i Zibe, Selima…
Iftar je oko osam. Umjesto u kandilje, Mirza pogleda u vaktiju na internetu.
Za sofrom, Bernd i Alma, Mirza i Carola, Amir i Jasmina. Unuka Lejla je kod drugarice, pa iako znamo gdje je, opet pitamo, fali.
Poslije iftara još dugo za stolom, mješaju se bosanski, njemački, eglena i šale ne manjka.
***
Pripovijedio mi ne jednom Asim, Ibrahima Krivića sin, pa se uz uskršnji iftar prisjetih i te varcarske priče, jedne iz bogate sehare varcarske. Istu priču čuo sam i od Ante Stipina.
Kuća Ibrahimova bila tamo gdje se završavala muslimanska Rika, kuća Stipe Demirovića tamo gdje je počinjalo katoličko Zborište. Neko bi pomislio dva su to svijeta, a nisu. Zvonjava katoličke crkve stapala se sa ezanom s munare naše džamije u harmoničnu melodiju. I život Zborićana i Ričana se prepletao i dopunjavao. I jedni i drugi bili su i kovali i mutafdžije, trgovci i zanatlije, ali i težaci, malo ko nije imao baštu, njivu i livadu. U karakteru im ljudskost i poštenje, bogobojaznost; nadaleko znane zanatlije, dobre komšije.
Kada smo Stipu Demirovića ispraćali na počinak u staro varcarsko groblje na Ćeliji, kada je povorka nakratko zastala pred kapijom koja vodi na groblje i na Onaj Svijet, a svećenik molio za Dušu Stipinu, za kratke stanke, iz Rike se čuo glas mujezina. Za me i one koji znaju dušu varcarsku, to je bio Božji znak, nagrada pokojnom Stipi za njegovu ljudskost i bogoštovlje.
Rojiše se sjećanja na Stipu koji je kod Boga sigurno zaradio i veliko poštovanje i sprovod, i raj, iskrenu molitvu svećenika (Ćipuring sina) i ezan sa naše ričke džamije.
Za života, Stipo je govorio: „Džamija je moja, ko i crkva!“ Kao o jednom, mislio je i o muslimanima i katolicima, o svim Božjim stvorenjima. On i njegova Ruža odnosili bi majstorima koji su obnavljali porušenu džamiju u Rici ili spaljenu katoličku crkvu u Zborištu, sok i kahvu, hurmašice. Veselili se iskreno što s munara izvija ka nebesima, što bjelina kreča i svjetlo prekrivaju čađ i goretinu u Crkvi. Ink
Krivdića kovačnica
Sa Stipom pod zemlju ne odlazi i priča o tome kako su Krivdići i Demirovići bili komšije i esnafi, kako su se molili svako po svom zakonu Jedinom Bogu. Anto i Asim imaju privilegiju svjedočiti, a ja slušati i zapisati.
Ono kosa što skuj, Stipo i Edhem, Ibrahuimov brat, nešto bi prodaj na pragu kovačnica, ostale raznosili bi po Ključu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu, Kupresu, pa i u Lici, putujući zajedno, najčešće autobusom, dan prije pazara.
Asim je, kao i Anto, i sam uz Edhema išao na neki od pazara, a u sjećanju mu je ostao put Glamoč. Stipo i Edhem stigli su u „glamočkim autobusom“ koji je iz Varcara kretao iza pet popodne da bi nakon dva sahata drdanja preko visokih i šumovitih Mliništa spustio se u ravno Glamočko polje i stizao u Glamoč. Tamo bi konačili u nekadašnjem hanu – konačištu. Uvijek bi uzimali jednu sobu. Zajedno bi večerali.
O jaciji, o vaktu pred spavanje, Stipo bi u jednom budžaku sobe učio Očenaš, a u drugom ćošku Edhem bi u isto vrijeme klanjao. Molili Boga šapatom, niko nikom nije smetao, kakvi. Bio je to sklad za njihovu dušu.. Obojica su se uzdali u svoj majstorluk i Boga, u dobar pazarem sutra. Čvrsto vjerovali da je to njihov jedan, zajednički Bog.
„Jedan je Bog,“ ne jednom se moglo čuti od njih.
Poslije molitve, nakon što bi po koji put glasno zijevnuli, legli bi u isti krevet i kao dva sretnika spavali tvrdim snom.
Ujutro bi nakon ispijene kahve, odnosili na pazar na ramenu u daru umotane kose, rasklapali svoje male, klimave drvene hastale, redali po njima kose i bruseve, noževe i druge kovačke majstorije.
I na pazaru bili jedan uz drugog, obojica dobri majstori, svako imao svoje mušterije i svoju nafaku. Bilo težaka, orača i kopača, kosaca.
Krajičkom oka bi samo uprati kad im neko, a bivalo je takvih, ispred nosa, ukrade i pajdašu iza sebe doda, brus ili handžar (a i sam sam vidio kako to vješto rade), ali nikad nisu dizali dreku, vikali „Drži ga!“ niti su kradljivca prijavljivali miliciji.
Kada se Pazar raspi, sklapali bi svoje hastaličiće, pa zadovoljni, rahat među sobom i mirni s Bogom, vraćali bi se kućama u Riku i Zborište, novčanika zabreklih.
Šofer autobusa bi zaustavljao u Mliništima gdje se mogla pojesti dobra janjetina. Šofer i kondukter bi dobijali besplatne porcije, zato je u Mliništima i odmor putnika bio duži od propisanog u redu voženje. Stipi i Edhemu je to bilo po volji. Kao manje-više svi drugi kovači, i njih dvojica su vjerovali samo u debelo, masno meso, ko u jednog Boga. Njih dvojica bi naručivali dvi kile bubrežnjaka i jeli iz istog sahana.
Stipo se o pazarima družio, molio i trgovao sa Edhemom, a u Varcaru sa bratom mu Ibrahimom. Trojica su kovača Krivdića, Ibrahim, Edhem i Mustafa, a u Stipinoj konačnici on kuje s i bratom Bilim. Kad nisu u kovačnicama, Ibrahim i Stipo su zajedno u kahvi. Mogao si ih vidjeti i u Edhemovoj kafani, ili za stolom u Domu kulture.
Ko da je i Demiroviće i Krivdiće jedna majka rodila.
Izbjeglička sudbina natjerala je Stipu u Glamoč. Iako je mogao probrati dobru kuću, uselio se nakratko u najlošiju.
„Taman da je ko hotel, ona nije moja. I za tom kućom neko plače,“ govorio je i vrebao priliku da se vrati u Zborište, makar i na kućište.Anto i ja smo iz Njemačke putovali u Bosnu. Varcar nismo mogli. Noćili smo kod Hajrine sestre Sene u Cazinu. Anto je tada posjetio Stipu i Ružu u Glamoču, a ja sam u Sanskom Mostu iz ruke u ruku podijelio humanitarnu pomoć za koju je svoj prilog dao i Anto.
Čim je malo odšalilo, Stipo i Ruža su se prvi vratili u Zborište.
Uskrs je danas, Ramazan, i u Rici i u Zborištu. Čuje se zvono, uči se ezan, pale se kandilji na obnovljenim džamijama, samo ni Stipe ni Ibrahima, nejma. Nejma ni njihovih, niti haman ikoga. Samo ezan sa razglasa na munari i zvonjava sa crkve, kao odjek davnih umrlih i nestalih duša. Haman prazna i crkva i džamija.
Stipin sin Anto i njegovi svake godine se iz Njemačke zavraćaju u Zborište gdje su obnovili porodičnu kuću. Krivdića kuće zarasle u korov i gusto grmlje, kovaćnica oronula i klonula,kovački alat raznesen, njive i livade drugi oru i kose. Asim ponekad doleti iz Canade, nagleda se jada i rastuži, pa ode.
Stipina kovačnica opustošena i opuhana. Ostala samo „firma“ koja svjedoči da se tu nekad kovački kruh zarađivao, kovačka čeljad na okupu i sretna bila.
Na uskršnje jutro snimam cvijet u Alminoj bašti u Njemačkoj, i na „Facebooku“ čestitam Uskrs prijateljima. Zahvaljuju se moji Liskovičani i Stipina kćerka Božana Wolf. I Hajra je kćerka kovača…
Iza uskršnjeg ifatara nazivam Antu Stipinog i čestitam mu Uskrs.
Uskoro ću u Bosnu, u Varcar, Anto će prije ljeta.
„Tek kad se od Izačića Izačića otisnem prema Bihaću i ugledam prvu džamiju, znam da sam Bosni,“ govorio mi je obveseljen početkom obnove Kizlar agine džamije.
„Ko sruši džamiju, srušio je i crkvu!“
Nas dvojica se sastajemo i u Hanau i u Bad Homburgu, i u Zborištu i u Rici, iz istog sahana kusamo gorke zalogaje jer malo je svojih i malo našeg u Varcaru.
Stipina i Ružina kuća bile su mojoj Hajri kao njena kuća, družila se sa Marijom, Antinom i Božaninom sestrom. Pa, i Hajra je kćerka kovača.
Ali, u nama živi duh varcarski bosanski, ne samo o Uskrsu, Božiću i bajramima kad razmjenjujemo čestitke ili se posjećujemo u Varcaru. Makar i ne išli na pazare ko nekad Stipo i Edhem, mi smo jedna duša. Jedan nam je Bog.
I moji, Alma i Mirza, Bernd i Carola, Lejla, Amir i Jasmina, ko i Antini, vole Bosnu, pa svakog ljeta eto ih.
Prilikom obavljanja radova na Adi u Jezeru, građevinci koje je angažirao moj susjed Željko del Cukut su bez moje dozvole danima ulazili u mpj posjed. Željko del Cukut me nije pitao za dozvolu.
Nisam se bunio, ta komšija je preči od brata. Vjerovao sam da će sve biti vraćeno na prijašnje stanje. Ali nije.
Prije je bez moga znanja i odobrenja postavio debeli strujni podzemni kabdl na ivicu našeg posjeda. Sad je taj kabdl iskopan, ali ostala je hrpa zemlje na mom posjedu koja mi otežava pristup kući.
Umjesto zemljom koju su kamioni razrovali pri oktetanju na nsšem posjedu, izrovani dio su zasuli pržinom.
Neka Željko proba tako nešto u Americi odakle bez problema atakira na moje vlasnkštvo.
Jezero nije Ametika, ovdje vladaju zakoni moćnih pojedinaca, pa ipak ću pokušati zaštititi imovinu moje familije.
I, ostsću i dalje dobar susjed i komšija ko me god bude poštivao i cijenio moju imovinu.
Do sada sam sve probleme sa Željkom del Cukutom rješavao licem u lice s njim, ili razmjenom poruka preko Messengera. Sad je to nemoguće ne zato što je moj komšija u Americi, necgo zato što me je blokirao na Messengeru.
Nekoliko pitanja načelnici Jezera Snježani Ružičić u vezi sa narušavanjem prirodne sredine Ade u Jezeru
Svjedočim o narušavanju prirodnog okoliša u Jezeru na lokaciji Ade koja je opće dobro, ali u privatnom vlasništvu.
Pitam načelnicu Jezera Snježanu Ružičić po kojem urbanističom planu ko je odobrio projekat i dozvolio radove?
Da li izdavanje moguće suglasnosti za radove na Adi ima ikakve veze sa poslovima oko davanja ili kupoprodaje placa na Adi Načelnici na mjestu zabranjenom za gradnju jer je po Urbanizmu tu predviđen most?
Ko je izdao građevinsku dozvolu za masivne radove na Adi?
Ko je uradio, a ko odobrio projekat po kojemu se od Ade pravi još jedno ostrvo?
Da li se Vi smatrate jedinom neupitnom gospodaricom Jezera, tamošnjih građana, žive i mrtve prirode?
Da li ste namjerno ili slučajno u Suglasnosti za prevoz jalovine teretnjacima preko mosta u Jezeru za tafpve na Adi – koju ste potpisali zaboravili da navedete da je 12 tona dozvoljena nosivost mosta?
Da li je policija pokraj mosta na kontroli tereta bila Vaš igrokaz tobožnjeg reda i zakonitosti, a u suštini providna obmana jer su rafovi nastsvljrni?
Šta je teže, žardinjere ili kamioni? Zašto su uklonjene žardinjere s mosta, a teretnjaci ne?
Jeste li sami nadležni za odluke ko će i pod kojim uvjetima nasrtati na čovjekov okoliš koji je Božji dar?
Mislite li da ste nedodirljivi despot koji može činiti bez odgovornosti šta god hoće?
Vjerovali smo kako daždevnjaci padaju s kišom s nebesa.
Trebali bi se ukazati nakon što bi nad Lisinom zagrmilo i provalio se oblak, na Riku sručila kiša ko iz kabla, a mi djeca radosno gacali po potočićima koji bi tekli našim mahalama, mutni i mlaki . Osvrtali se tamo i vamo, kisneći, ne bi li negdi ugledali daždevnjaka. Prepali bi se njegovih jarkih crno-žutih šara koje smo viđali na slikama u školskim knjigama, ali vidjeti ga na kiši u Rici, znatiželja je bila jača od straha.
Džaba su nas dozivali u kuću, prijeteći.
Možda sam jednom i vidio daždevnjaka, prepao se njegovih boja, zakrenuo glavu i utekao kući. Čeljad se čudila, kiša još pada, potoci teku pokraj kuće, a ja pod krovom. Za jake kiše i krupe, Majka bi izbacivala mašice na avliju, a Did učio naglas.
Bila su rijetka i zagonetna i ljudska stvorenja koja bi odjednom, kad se najmanje nadaš, kani u Riku, ko kap kiše iz vedra neba, odnekud, pa tu ostani kratko kod rodbine, ne znaš ni kad dojdu, ni kad odu.
Ćerim.
Stvorio se u Rici, pao s nebesa, iznenada, ko daždevnjak, nije trebala kiša. Odakle i od kuda, kome i kako, koliko dugo i zašto, da li u prolazu, ili stalno, za sada se ne zna. Morao je biti viđen kako silazi iz Čaršije niz Kujundžinicu u Riku, bio je krupan i naočit. Moralo ga se zapaziti, i jer je hramao na desnu nogu, kraća li je, šta li je s njom, nije znano. U desnoj ruci nosio kofer na kojem se ocrtavala gitara. U svemu, neobična slika. Nova. U Riku nije mogao dohljumati neopažen, jer je uvijek onih koji vire i paze da nešto ili neko ne promakne. I mora da su ga neki iz Rike tako i vidjeli kako silazi iz Čaršije u Riku gegajući se, niz Kujundžinicu…
Slika koju nosim; utonjen u svoje misli sjedi za hastalom Perkanove birtije, odmah preko puta Sinanove kahve, koju je također ponekad posjećivao, uglavnom u “bašti” gdje je bilo izneseno nekoliko zelenih stolova. Gleda u čokanj rakije dopola ispijen. Cigaru odložio nakratko na papeljari, dim se izvija i naglo se gubi u kafanskom mirisima pića zgusnutom zraku.
Gitara na krilu, on se desnim pazuhom lagahno naslanja na nju, drži je, rekao bi da su srasli jedno s drugim; samo što nije, a ne znaš hoće li i kad će – zatamburati.
Gitara Willija Nelsona
Kasnije me je gitara koju sam viđao na televiziji kod živopisnog Willia Nelsona – američkog narodnog pjevača, folk-legende Istoka i Zapada, sad bogatu zvijezdu svu u raskoši i sjaju, sad bankrotiranog beskućnika, sjajnog pjevača i sjajnog insana, odličnog glumca i kafanskog i koncertnog pjevača – izgledom podsjećala na onu Ćerimovu. Willie je možda i nije imao samo tu, ali tu je najviše volio i teško da se ikad rastajao s njom. Ko ni Ćerim sa svojom.
Willie je bio vremenom i bogatašem, a Ćerim bio i ostao siromahom, ako gledaš šta je ko gitarom i glasom zaradio. Od silnog udaranja u tamburu, što trzalom, što vrhovima prstiju i noktima, progledala gitara, viri joj etiketa na dnu. A zvuk, nenadmašan, ko i Williev. Možda Ćerimova gitara i nije bila takva, ali haj’ ti sada znaj. I Willijevu su krpili.
Slikama ne mereš zabraniti da se pojavljuju i da te vesele, raduju, obmanjuju, zavaravaju, krive se, blijede i nestaju.
Ćerim je bio nova slika u Rici, novi lik, drukčiji od nas, ali nekako se baš time što je drugačiji, uklopio među nas, postao brzo, a da nismo ni osjetili kad, dio i Rike i nas. Spajalo nas je nešto, zar, a šta drugo nego merak i ljubav prema muzici. Prije nego na proderanu Willijevu, Ćerimova gitara me je mogla podsjetiti i na neku iz tamburaškog zbora “Alija Đerzelez” koji je okupljao Ričane željne muzike i sevdaha, a takvih je bila puna svaka kuća. Te su gitare i basovi, primovi, bili novi, uglancani, čuvani kao najskuplje blago. Moguće je kako je Ćerimova gitara po izgledu bila nako, ni ko ohrdana Willijeva, ni izglancana kao unekog ričkog svirača, ne znam. Znam da je u Rici svojevremeno bio veliki, sjajan orkestar koji je svirao na veseljima, pirevima, priredbama i igrankama, na teferičima, ili samo za svoju dušu. u Zelinoj kafani, u Šehovića kući. Za svoju, ljudsku i ričku umjetničku dušu. Ali, te su gitare kao u zemlju propale, s njima i svirači, ostale su jedino u uspomenama starijih i na nekoj požutjeloj i haman izblijedjeloj fotografiji Foto Balića. Te gitare su otišle u zaborav davno, a Rika nestaje pred našim očima danas.
I tako je Ćerim postao dio Rike, Rike koju je oživljavao i likom, i pjesmom i gitarom.
Ne znaš ti kad je vakat Ćerimu zapjevati. Ne znaš ni ko će, a hoće li, neko iz birtije zapjevati uz Ćerima, ali si siguran da će Hadžal u neko doba basirati iz grla kao vratilom provaljenim. To basiranje Hadžalovo pomalo je ličilo na onu ljetošnju grmljavinu nad Lisinom.
Možda je Ćerim kradom oka pogledao kad će se pred birtijom iskupiti više slušatelja koji će, pijuckajući polahko s merakom, biti u prilici čuti i pjesmu i svirku Ćerimovu. Neko od njih, zahvalan i đometne ruke, mogao bi počastiti svirača-pjevača kahvom ili rakijom, mezom, ili baciti mu banku na hastal, unaprijed naručiti piće. Baš takvog ili takve možda je Ćerim i čekao, a takve brzo upoznaš.
U neko doba, kada bi odredio da je najisplatnije, najpogdnije i najprikladnije, Ćerim bi udario u žice, strugao trzalcom od jedne do druge, pa bi dao krila svom glasu. Pjevao bi tiho, svaka mu je bila poput serenade, kao da se bojao da nekoga ne uzbihuzuri svojim raskošnim i prodornim tenorom. Ugađao je slušateljima, a i sebi samom. Kad bi povuci nekoliko puta trzalicom po žicama, i uhvati akord, dok bi pred i u birtiji utihnjivao žagor, Ćerimov glas bi zaplovio i Rikom, do obližnje mahale, ne daleko. Poneko bi otvori i pendžer da mu se u kuću useli Ćerimova pjesma. Gdje god da si, Ćerim te je tamburom i pjesmom, svojom pojavom, vezivao za se, ali ne i za mjesto i vrijeme, je ti je davao ti mašti na volju, da meračiš, sanjaš, lutaš mislima, ploviš i putuješ u oblacima, kuckajući u ritmu nogom o pod, pjevušiš za njim.
„Sa grana uljana, nju here laguna!”
Stihovi su to jedne od Ćerimovih pjesama, nezaobilazne u njegovom bogatom, uglavnom sevdalijskom i starogradskom, ali eto i špansko-meksičkom repertoaru. Biće da su to samo daleki iskrivljeni i u magli vremena i slabog pamćenja i pjevača i slušatelja odjeci nekih šapanskih riječi, Bog zna šta god značile. Ali, zvučale su skladno i fino upakovane i usklađene u mješavini miruha bosansko-meditersko-meksičkih nota. Tako je i upamćeno.
I moje društvo, Hadžal, Ivan (ako se ne varam) i ja zapjevali bi sa Ćerimom, a kasnije, kada ga je nestalo iz Rike, pjevali bi baš te stihove i baš po toj Ćerimovoj špansko-meksičkoj kajdi. Baš nas briga šta su riječi značile, bile su nam ugodne, nabijene ljepotom i čežnjom, bile su tugaljive i srcu nam bliske.
Ćerim bi od akšama, pa sve do zatvaranja kahve i ispraćanja zadnjih gostiju, bio u birtiji, ali nikad ne dosađujući ni svirkom ni pismom. Nikad ga nisi vidio pijana. Znao je tačno kad i koliko i zapjevati i uz mezu popiti. To je bio akšamluk, nekad i u sred dana.
Bio rahat s nama slušateljima darodavcima, bili zadovoljni i mi koji smo ga slušali i ponekad pjevali s njim, za njegovim hastalom, u budžaku birtije. Ne se je bio “pod ugovorom” i kakvoj plaći kod Perkana.
Spavao je u onoj harabatiji od “Opela-Olympije” koju je u baštici pokraj birtije još držao Perkan. Auto odavno nije voženo, gume legle, Perkan ga ne misli ni popravljati, ali ga ne odvoze na otpad. Sjedala mehka i neizderana, stakla čitava, unutra je komotno i udobno, taman za miran san Ćerimov. Na zadnjem sjedalu spavao bi Ćerim, na prednjem bi konačila njegova gitara. Tako je bilo sve do prvih mrazeva studeni i kiša te godine.
Kako došo, tako i ošo.
Uzaludno pogledali prema praznoj “Olimpiji”, zagledali nije li Ćerim u birtiji. Nije se nikad više pojavio, osim u uspomenama. Perkan je zagonetno šutio o Ćerimovom odlasku.
I sad ponekad zapjevam:
“Sa grana uljana, nju here laguna! Porka me, porka me!”
Haman da nejma birtije u Ključu, Bosanskom Petrovcu, pa i Sanskom Mostu (i danas mislim da je Ćerim iz Sane) u koju nisam zalazio. Kada je nestalo Ćerima iz Rike, uzdao sam se da bih ga mogao zateći u nekoj birtiji, čak i u nekoj seoskoj zabiti, u krčmi. Ali, ne bijah te sreće..
Zato ga uvijek ga najdem u nekoj magazi uspomena iz davnih vremena.
Rika je i sada na istom mjestu, samo to nije Rika.
Birtija je na istom ćošku mahale Uspolje i Banjalučke ceste, samo pjesma ni nalik ni na svdalinku ni na Ćerimovu špansko-meksičku-ričku i bosansku. Čak ni jojokanje nije kakvo je nekad bilo kada bi Šaban sa svojim Tribovcima nasloni ruku na uho pa zajojoči u toj istoj birtiji. Perkan je u zemlju u propao,poslugu ne mereš prepoznati. Ne zalaziš ni u bašču ni unutra.
Sa ričke Džamije čuje se i ezan sa razglasa, ni nalik Didovom. Haman da u džamiji niko i ne klanja. Ričana haman ni za sjemena.
Bog zna je li Ćerim živn. Ako je “preselio” zne nam gdje mu je mezar, nejmam koga pitati. Gdje god, nadam se da je veseo i u hori za svirkom i pjesmom, tamo gdje teku čiste rijeke, ako je napustio ovo nas malo št je ostalo. Proučio bih mu El Fatihu, neće mu nauditi.
***
Dževad Karahasan kojem posvećujem ove redove sjećanja, leži u Haremu Aipašine-džamije u Sarajevu. Rano je otišao, ali iz mog sjećanja nikad. Samo se vinuo stazom uspona od gnijezda do zvijezda.
Odnesoše na rukama Dževada Karahasana i pokopaše u haremu Alipašine-džamije u Sarajevu, u mezar velikana.
“Smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.”
(Mak Dizdar)
Zvijezda Dževada Karahasana će sijati dok je Bosne i Bosanaca, ali i dok je europske i svjetske književnosti.
Mnogi su iskazali iskrene riječi žalosti, te proslavili život i djelo Dževada Karahasana. Mnogi su prolili krodilske suze za Dževadom, posebno licemjerni i pohlepni političari, a da pojma nemaju ko je i što je on; misle da su tako uknjižili jeftin politički poen kod naivnih, obmanom i lažima, onim što je Dževadova sušta suprotnost. Da su samo čuli šta Dževad, kao jedan od rijetkih među nama, kaže o Daytonu kao podvali i zločinu, ako bi imali zehre obraza, postidjeli bi se jer su zakleti Daytonici. Odrekli bi se Daytona za naše opće dobro.
Ove redovi ispisujem jer sam dužan istini i sebi, a baška Dževadu kojeg sam slučajno upoznao, davno, u Varcar Vakufu. Dževad Karahasan me duhovno i ljepotom obogatio.
Došao je kao direktor Narodnog pozrišta u Sarajevu da bi prisustvovao predstavi monodrame o Ivanu Frani Jukiću koju je napisao tadašnji Dževadov prijatelj, pisac-esnaflija Ivan Lovrenović, a glumio čini mi se Živomir Ličanin.
Bijaše to veče za sjećanje. Bijaše svjetlo Bosne na pozornici, svjetlo povijesti, svjetlo Bosne u publici. Oživljena povijest, malo znana otpretana za nas da nas pouči onim što je Bosna u svom biću.
Poslije predstave, u holu Spomen-doma ZAVNOBiHa, zakuska skromna, društvo bogato. Ivan, Dževad, Hor KUD-a „Jedinstvo,“ moja Hajra i ja.
Po malo se pijucka, eglen je živ i zanimljiv, smijeha je pun hol, a i pjesma se poteže.
Pjeva i Hajra, prati je Hor „Jedinstva“ Franje Iđotića.
O Hajri kao dobroj pjevačici sevdalinki Ivan ima visko mišljenje.
Dževad, će nakon što je odslušao Hajrinu pjesmu:
„Sestro Hajro, dovešćemo te u Sarajevo pa ćemo od tebe napraviti opersku pjevačicu.“
Hajri je bilo do pjesme u kući i u uskom društvu, ali do karijere ne. Stidljiva kakvu ju je Bog dao, nisi je morao tjerati da zapjeva samo u rijetkim prilikama kada i nju ponese društvo i probudi se želja za pjesmom i nadjača njen strah od svega i svačega, pa i zasluženog isticanja onog što mnogi drugi nejmaju, dara za pjesmu.
Koju deceniju kasnije, pokrećm u Frankfurtu u izbjeglištvu prvi sedmični magazin na bosanskom jeziku „Eurobosnu.“ Uz pomoć Ivanovu, okupljam vrlo respektabilno društvo novinara, pisaca, analitičara, humorista, karikaturista, povjesničara…, na ideji intelektualne bitke za Bosnu, kojom teku potoci krvi nevinih.
Među prvim suradnicima su i Dževad i Ivan. Pridružuju se Midhat Ajanović, Dubravko Lovrenović, Tuhomir Loza, Arif Mesihović, Ivo Žanić, Marinko Čulić, Jelena Lovrić, Stojan Cerović, Širaz Muftić, Fahrudin Đapo, Mile Stojić, Juso Prelo, Sven Rustempašić, fra Luka Markešić, Ivo Komšić, Tunjo Filipović, Mirko Pejanović, Vlastimir Mijović, Nijaz Hamza, Dragana Tomašević Karahasan i dugi.
Svi su dobijali honorar čak i za kopije svojih tekstova. A Dževad i Dragana, Sven, nikad nisu ni spomenuli novac. Njima je bilo do novine preko koje su i sami mogli doći do javnosti davši svoj doprinos razotkrivanju istine o agresiji i genocidu, svjetskom bezobrazluku koji je Bosni uskratio pravo na obranu, domaćoj veleizdaji koja je drsko hvatala maha. Veleizdaji Alije Izetbegovića pobunili su se Sven Rustampašić, Dubravko Lovrenović, Bosanski Kongres; niko od suradnika „Eurobosne“ nije imao primjedbu na te tekstove, ali bataljon zavedneih novokomponiranih muslimana nasrnuo je bjesomučno na novinu. Džemaludin Latić, urednik „Ljiljana,“ Alijina desna ruka u propagandi veleizdaje, objavljivao je „odgovore“ na pisanje „Eurobosne“ sa gnusnim lažima, tvrdio je crno na bijelo kako su naši tekstovi nastali u beogradskoj KOS-ovskoj kuhinji. U isto vrijeme, Alija se baš okružio okorjelim kosovcima, a i njegov sin Bakir i SDA koji danas liju krokodilske suze za Dževadom. Džemaludin Latić sada pušta niz vodu svoga idola i mecenu đometne ruke Aliju, misli da smo zaboravili njegovu sramnu veleizdaju. To se čak ni pjesniku ne mere ni oprostiti ni zaboraviti, pogotovo ako je prevrtaner. Onda su došli Filipovići, Tunjo i Namik, i “Euronbosn” je i zaslugom Džavida Husića uništena.
Dževad se pokazao pravom mecenom kada sam uz novac i pomoć Nade Lüders pokretao petnaestodnevni magazin na bosanskom jeziku „Most“, kome je bio kum i nadjenuvši mu ime.
Veliki Midhat Ajanović, Dragana i Dževad, doputovali su mahsuz – Ajan iz Švedske, Dragana i Dževad iz Göttngena k nama u Hanau, da bi toj novini udahnuli ljudsku bosansku dušu i pokrenuli je.
Dok mi iznosimo na sto ideje o profilu novine, Hajra nam sprema burek za ručak kojeg će Dževad kasnije mnogo puta spomenuti kao nešto najljepše što je u životu pojeo.
Uz financijsku podršku gospođe Nade Lüders koja je prigrlila ideju magazina za Bosance, sam Dževad Karahasan je dodatno kod svojih njemačkih prijatelja isposlovao znatnu sumu novca kojom smo pokrenuli „Most.“ Dževad i Dragana bez honorara, moja obitelj i ja koji smo pripremali, lektorirali, korigirali i distrubirali – ni marke nadoknade. „Most“ je izišao u „gluho doba“ i bez dovoljno čitatelja ugasio se nakon trinaest brojeva. Tehnički urednik je bio Azem Ejubović. Veliku kolegijalnu pomoć imao sam od r. Nenada Žuje.
U jednom telefonskom razgovoru sa Dževadom upoznao sam njega i Draganu da se naša Alma namjerila udati za Nijemca. Znao je Dževad da ne mogu protiv volje svoje kćeri, pa mi je u svom stilu, duhovito tada rekao:
„Dragi Ibro, jarane, šuti i budi sretan! Šta bi da se uda za nekog našega, pa da je, ne daj Bože, tuče!“
Dogovarali smo se godinama, a nikad sresti ni u Grazu, ni u Sarajevu. Pratio sam književni uspon i čestitao Dževadu za nagrade koje je dobijao u Europi, Goeteovu medalju, radosno dočekao Draganinu knjigu o znamenitim ženama Bosne.
Onda, u ljeto 2016. sam se teško razbolio, dodatno mi natovarena srećom pogrešna dijagnoza raka pluća. Kasnije pisao sam o tome Dževadu, kada je i njega već snašla opaka bolest koja će ga odnijeti u Harem Alipašine džamije, ali nisam slutio dugo da mu je smrtna.
Za Dževada i jesu svi ljudi burazeri, ako valjaju i polića. Braća! Time je on univerzalno ljudsko biće i Božji dar.
Posebno mi je ostao u sjećanju naš susret u Mlinu na Uni. Dževad i Dragana su krenuli na Književno veče u Bihaću, javili mi, pa smo se našli na „ćundruk“ mjestu na Uni, nekoliko kilometara pred Bihaćem. Bilo mi je drago što se srećemo najzad, ali sebično sam držao banak, dok su Dževad i Dragana šutke jeli janjetinu. Govorio sam i o Facebook grupi koja se bori za povratak Ustava RbiH. Zamolio sam Dževada da nakon objeda kaže nekoliko misli o Daytonu. U tom interviewu je rekao ono zbog čega se i Americi i Europi, ali ponajviše našim uhljebima, koji se zaklinju u Dayton, diže kosa na glavi:
„Dayton je zločin i podvala. Borba za Republiku BiH ima smisla!“
Bio sam oduševljen i umjesto na Književno veče pohitio montirati video.
Kasnije, kada sam se pokušao pravdati za moj „vaz,“ Dževad mi je odgovorio da je on od mene očekivao da više pričam o sebi, Hajri, da se raspitujem o njima dvoma.
Danas se zbog toga pitam koliko sam pogriješio u životu stavljajući sve drugo iza Bosne.
Ne znam je li mi to Dževad halalio, rekao je samo „Neise!“
Da, obitelj je prva, Bosna je druga, sve ostalo je iza.
Dževad je jedan od rijetkih intelektualaca u Bosni koji je Dayton nazvao pravim imenom, podvalom i zločinom:
Drago što su sačuvana i pisma od Dževada u vezi sa mojim novinarskim radom i literarnim pokušajima.
Ima tome pedest godina kako je “Prosvjetni list” na anonimnom konkursu nagradio moju novelu „Sramota,”,nešto manje godina od kako sam nagrade dobijao od „Glasa“ iz Banje Luke. Ivan je jednu objavio u “Odjeku,” A “Ivu Japana” Karabeg u “Mostu.”
Nekoliko novela objavio sam u našem „Mostu“ i, pošto sam imao išaret da ih čitaju i Dževad i Dragana, pitao sam Dževada šta misli o tom mom udrobljenom novinarsko-književnom radu, ni tamo ni vamo, o žanru koji ne postoji. Poslao sam mu priču „Ahmedove cipele“ koju je pročitao, pa mi napisao da nije važan žanr, nego ono o čemu se piše, a da ja pišem o stvarnim likovima i događajima.
„I ti to dobro radiš i to se s radoću čita, bar mi stariji Bosanci.“
Dodao je:
“Mi u tome uživamo, a Tebi, osim što ne dozvoljava da Ti ruka zahrđa, čuva sjećanje, dokazuje Ti da si živio i da si zaista doživio to čega se sjećaš.”
Prošlo je dugo vremena, od tada, nikome i nikad nisam do sada spomenio te Dževadove riječi, neku vrstu amaneta.
Zabrinut (uzaludno, moguće glupo i budalasto!) Bosnom, okanio sam se davno novela.
A onda Dževadovo pismo o bolesti, otkazivanju književnih večeri, putovanja, liječenju…
Da bih ipak poslušao Dževada, za pisca i burazera, brata, moga prijatelja, posthumno posvećujem rahmetli Dževadu novelu – reportažu „Ćerim“ koju sam napisao u danu kada su Dževada na uzdignutim rukama prema nebu i zvijezdama nosili u Harem Alipašine džamije.
***
Dževadu KARAHASANU posthumno:
Ibrahim HALILOVIĆ
Ibrahim HALILOVIĆ
ĆERIM
Vjerovali smo kako daždevnjaci padaju s kišom s nebesa.
Trebali bi se ukazati nakon što bi nad Lisinom zagrmilo i provalio se oblak, na Riku sručila kiša ko iz kabla, a mi djeca radosno gacali po potočićima koji bi tekli našim mahalama, mutni i mlaki . Osvrtali se tamo i vamo, kisneći, ne bi li negdi ugledali daždevnjaka. Prepali bi se njegovih jarkih, vrištećih i prijetećih crno-žutih šara koje smo viđali na slikama u školskim knjigama; vidjeti ga na kiši u Rici, znatiželja je bila jača od straha.
Džaba su nas dozivali u kuću, prijeteći.
Možda sam jednom i vidio daždevnjaka, prepao se njegovih boja, zakrenuo glavu i utekao kući. Čeljad se čudila, kiša još pada, potoci teku pokraj kuće, a ja pod krovom. Za jake kiše i krupe, Majka bi izbacivala mašice na avliju, a Did učio naglas. Bujica bi znala odnijeti mlin, mlinara koji je pobjegao na krov, zajaziti riku grđom ispod ćupriju, iznenaditi goste u Sinanovoj kahvi koji bi se penjali na hastale da bi se spasili povodnja.
Bila su rijetka i zagonetna i ljudska stvorenja koja bi odjednom, kad se najmanje nadaš, kani u Riku, ko kap kiše iz vedra neba, odnekud, pa tu ostani kratko kod rodbine, ne znaš ni kad dojdu, ni kad odu.
Ćerim.
Stvorio se u Rici, pao s nebesa, iznenada, ko daždevnjak, nije trebala kiša. Odakle i od kuda, kome i kako, koliko dugo i zašto, kojim poslom i namjerom, da li u prolazu, ili stalno, za sada se ne zna. Morao je biti viđen kako silazi iz Čaršije niz Kujundžinicu u Riku, bio je krupan i naočit. Moralo ga se zapaziti, i jer je hramao na desnu nogu, kraća li je, šta li je s njom, nije znano. U desnoj ruci nosio kofer na kojem se ocrtavala gitara. U svemu, neobična slika. Nova, neviđena. U Riku nije mogao dohljumati neopažen, jer je uvijek onih koji vire i paze da nešto ili neko ne promakne. I mora da su ga neki iz Rike tako i vidjeli kako silazi iz Čaršije u Riku gegajući se, niz Kujundžinicu…
Slika koju nosim; uronjen u svoje misli sjedi za hastalom Perkanove birtije, odmah preko puta Sinanove kahve, koju je također ponekad posjećivao, uglavnom u “bašti” gdje je bilo izneseno nekoliko zelenih stolova. Kod Perkana gleda u čokanj rakije dopola ispijen. Cigaru odložio nakratko na papeljari, dim se izvija i naglo se gubi u kafanskom mirisima pića zgusnutom zraku.
Gitara na krilu, on se desnim pazuhom lagahno naslanja na nju, drži je, rekao bi da su srasli jedno s drugim; samo što nije, a ne znaš hoće li i kad će – zatamburati.
Gitara Willija Nelsona
Kasnije me je gitara koju sam viđao na televiziji kod živopisnog Willia Nelsona – američkog narodnog pjevača, folk-legende Istoka i Zapada, sad bogatu zvijezdu svu u raskoši i sjaju, sad bankrotiranog beskućnika, sjajnog pjevača i sjajnog insana, odličnog glumca i kafanskog i koncertnog pjevača – izgledom podsjećala na onu Ćerimovu. Willie je možda i nije imao samo tu, ali tu je najviše volio i teško da se ikad rastajao s njom. Ko ni Ćerim sa svojom.
Willie je bio vremenom i bogatašem, a Ćerim bio i ostao siromahom, ako gledaš šta je ko gitarom i glasom zaradio. Od silnog udaranja u tamburu, što trzalom, što vrhovima prstiju i noktima, progledala gitara, viri joj etiketa na dnu. A zvuk, nenadmašan, ko i Williev. Možda Ćerimova gitara i nije bila proderana, ali haj’ ti sada znaj. I Willijevu su krpili…
Slikama ne mereš zabraniti da se pojavljuju i da te vesele, raduju, obmanjuju, zavaravaju, krive se, blijede i nestaju.
Ćerim je bio nova slika u Rici, novi lik, drukčiji od nas, ali nekako se baš time što je drugačiji, uklopio među nas, postao brzo, a da nismo ni osjetili kad, dio i Rike i nas. Spajalo nas je nešto, zar, a šta bi drugo nego merak i ljubav prema muzici. Prije nego na proderanu Willijevu, Ćerimova gitara me je mogla podsjetiti i na neku iz tamburaškog zbora “Alija Đerzelez” koji je okupljao Ričane željne muzike i sevdaha, a takvih je bila puna svaka kuća. Te su gitare i basovi, primovi bili novi, uglancani, čuvani kao najskuplje blago. Moguće je kako je Ćerimova gitara po izgledu bila nako, ni ko ohrdana Willijeva, ni izglancana kao u nekog ričkog svirača, ne znam. Znam da je u Rici svojevremeno bio veliki, sjajan orkestar koji je svirao na veseljima, pirevima, priredbama i igrankama, na teferičima, ili samo za svoju dušu. u Zelinoj kafani, u Šehovića kući. Za svoju, ljudsku i ričku umjetničku dušu. Ali, te su gitare kao u zemlju propale, s njima i svirači, ostale su jedino u uspomenama starijih i na nekoj požutjeloj i haman izblijedjeloj fotografiji Foto Balića. Te gitare su otišle u zaborav davno, a Rika nestaje pred našim očima danas.
I tako je Ćerim postao dio Rike, Rike koju je oživljavao i likom, i pjesmom i gitarom.
Ne znaš ti kad je vakat Ćerimu zapjevati. Ne znaš ni ko će, a hoće li, neko iz birtije zapjevati uz Ćerima, ali si siguran da će Hadžal u neko doba basirati iz grla kao vratilom provaljenim. To basiranje Hadžalovo pomalo je ličilo na onu ljetošnju grmljavinu nad Lisinom.
Možda je Ćerim kradom pogledao kad će se pred birtijom iskupiti više slušatelja koji će, pijuckajući polahko s merakom, biti u prilici čuti i pjesmu i svirku Ćerimovu. Neko od njih, zahvalan i đometne ruke, mogao bi počastiti svirača-pjevača kahvom ili rakijom, mezom, ili baciti mu banku na hastal, unaprijed naručiti piće. Baš takvog ili takve možda je Ćerim i čekao, a takve brzo upoznaš.
U neko doba, kada bi odredio da je najisplatnije, najpogdnije i najprikladnije, Ćerim bi udario u žice, strugao trzalicom od jedne do druge, pa bi dao krila svom glasu. Pjevao bi tiho, svaka mu je bila poput serenade, kao da se bojao da nekoga ne uzbihuzuri svojim raskošnim i prodornim tenorom. Ugađao je slušateljima, a i sebi samom. Kad bi povuci nekoliko puta trzalicom po žicama, i uhvati akord, Ćerimov glas bi zaplovio i Rikom, do obližnje mahale, ne daleko. Poneko bi otvori i pendžer da mu se u kuću useli Ćerimova pjesma. Gdje god da si, Ćerim te je tamburom i pjesmom, svojom pojavom, vezivao za se, ali ne i za mjesto i vrijeme, je ti je davao ti mašti na volju, da meračiš, sanjaš, lutaš mislima, ploviš i putuješ u oblacima, kuckajući u ritmu nogom o pod, pjevušiš za njim.
„Sa grana uljana, nju here laguna!”
Stihovi su to jedne od Ćerimovih pjesama, nezaobilazne u njegovom bogatom, uglavnom sevdalijskom i starogradskom, ali eto i špansko-meksičkom repertoaru. Biće da su to samo daleki iskrivljeni i u magli vremena i slabog pamćenja i pjevača i slušatelja odjeci nekih šapanskih riječi, Bog zna šta god značile. Ali, zvučale su skladno i fino upakovane i usklađene u mješavini miruha bosansko-meditersko-meksičkih nota. Tako je i upamćeno.
I moje društvo, Hadžal, Ivan (ako se ne varam) i ja zapjevali bi sa Ćerimom, a kasnije, kada ga je nestalo iz Rike, pjevali bi baš te stihove i baš po toj Ćerimovoj špansko-meksičkoj kajdi. Baš nas briga šta su riječi značile, bile su nam ugodne, nakićene ljepotom i čežnjom, bile su tugaljive i srcu nam bliske.
Ćerim bi od akšama, pa sve do zatvaranja kahve i ispraćanja zadnjih gostiju, bio u birtiji, ali nikad ne dosađujući ni svirkom ni pjesmom. Nikad ga nisi vidio pijana. Znao je tačno kad i koliko i zapjevati i uz mezu popiti. To je bio akšamluk, nekad i u sred dana.
Bio rahat s nama slušateljima darodavcima, bili zadovoljni i mi koji smo ga slušali i ponekad pjevali s njim, za njegovim hastalom, u budžaku birtije. Ne zna se je li bio “pod ugovorom” i na kakvoj plaći kod Perkana.
Spavao je u onoj harabatiji od “Opela-Olympije” koju je u baštici pokraj birtije još držao Perkan.
Auto odavno nije voženo, gume legle, Perkan ga ne misli ni popravljati, ali ga ne odvoze na otpad. Sjedala mehka i neizderana, stakla čitava, unutra je komotno i udobno, čisto, taman za miran san Ćerimov. Spavao bi na zadnjem sjedalu, na prednjem bi odmarala i konačila njegova gitara. Tako je bilo sve do prvih mrazeva studeni i kiša te godine.
Kako došo, tako i ošo.
Uzaludno smo pogledali prema praznoj “Olimpiji”, zagledali nije li Ćerim u birtiji. Nije se nikad više pojavio, osim u uspomenama. Perkan je zagonetno šutio o Ćerimovom odlasku.
I sad ponekad zapjevam:
“Sa grana uljana, nju here laguna! Porka me, porka me!”
Haman da nejma birtije u Ključu, Bosanskom Petrovcu, pa i Sanskom Mostu (i danas mislim da je Ćerim iz Sane) u koju nisam zalazio. Kada je nestalo Ćerima iz Rike, uzdao sam se da bih ga mogao zateći u nekoj birtiji, čak i u nekoj seoskoj zabiti, u krčmi. Ali, ne bijah te sreće..
Zato ga uvijek najdem u nekoj magazi uspomena iz davnih vremena.
Rika je i sada na istom mjestu, samo to nije Rika.
Birtija je na istom ćošku mahale Uspolje i Banjalučke ceste, samo pjesma ni nalik ni na svdalinku ni na Ćerimovu špansko-meksičku-ričku i bosansku. Čak ni jojokanje nije kakvo je nekad bilo kada bi Šaban sa svojim Tribovcima nasloni ruku na uho pa zajojoči u toj istoj birtiji. Sada je nekako prijeteće, sirovo i zloćutno. Perkan je u zemlju u propao, poslugu ne mereš prepoznati. Ne zalaziš ni u bašču ni unutra.
Sa ričke Džamije čuje se i ezan sa razglasa, ni nalik Didovom. Haman da u džamiji niko i ne klanja. Ričana ni za sjemena.
Bog zna je li Ćerim živ.
Ako je “preselio” ne nam gdje mu je mezar, nejmam koga pitati. Gdje god, nadam se da je veseo i u hori za svirkom i pjesmom, u nakoj zagušljivoj birtiji, ili tamo gdje teku čiste rijeke, ako je napustio ovo nas malo što je ostalo. Proučio bih mu El Fatihu, neće mu nauditi.
***
Dževad Karahasan kojem posvećujem ove redove sjećanja, leži u Haremu Aipašine-džamije u Sarajevu. Rano je otišao, ali iz mog sjećanja nikad. Samo se vinuo stazom uspona od gnijezda do zvijezda.
Ibrahim Halilović rođen je 1946. u (Mrkonjić Gradu) (Varcar Vakufu) gdje je pohađao gimanziju. Završio učiteljsku školu u Jajcu.
Pisanjem se bavi od 1969. Prvu novelu pod nazivom “Sramota” objavio je “Prosvjetnom listu” u Sarajevu. Novele objavljivao u banjalučkom “Glasu”, sarajevskom “Oslobođenju“, “Odjeku”, te u “Mostu” Hanau, Njemačka, i “Mostu” – Mostar.
Novinarstvom se bavi od 1970. Od 1978. profesionalno radi na Televiziji Sarajevo, Dopisništvo Jajce, sa statusom reportera – samostalnog urednika. Sarađivao je honorarno s “Glasom”, “Oslobođenjem”, “Politikom”, “Večernjim listom”.
Koautor je fotomonografija “Mrkonjić-Grad” i “Bjelajce”. Za vrijeme komunističke vlasti bio je proganjan i zatavaran, a nekoliko puta mu je bilo zabranjivano raditi na području Mrkonjić-Grada i Šipova zbog kritičkog novinskog izvještavanja. Na početku agresije na RBiH bio je uhapšen na punktu srpske milicije u Majdanu. Sredinom maja 1992. prelazi tajno u Jajce, gdje osniva i uređuje lokalnu TV Jajce, kojoj je glavni i odgovorni urednik.
Po nalogu srpske vlasti, milicija je uhapsila njegovu obitelj u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu) – suprugu i dvoje maloljetne djece koji su držani kao taoci pod danonoćnom milicijskom stražom u kućnom pritvoru od sredine juna do 21. septembra 1992., zajedno s roditeljima predsjednika lokalnog HDZ i porodicom novinara Mehmeda Buhića. Uz oko U većoj grupi civila iz Mrkonjića, Razmijenjeni su za zarobljene četnike u Jajcu 22. septembra, kada odlaze u Hrvatsku, a potom u Njemačku gdje ubrzo osniva sedmični magazin “Eurobosna”, čiji je bio glavni i odgovorni urednik.
Godine 1997. pokreće vlastiti magazin “Most”, koji je izlazio na bosanskom jeziku u Hanau. Od 1999. živi u Kanadi, u Windsoru, gdje je pokrenuo radio-emisiju za gradjane BiH. Povremeno objavljuje reportaže na BHT1, a potom na TV Federacije BiH. Dobitnik je nekoliko godišnjih nagrada TV Sarajevo kao autor filmskih novinskih priloga, te godišnje nagrade Udruženja novinara BiH.
Dževad KARAHASAN o mojim reportažama-novelama–pripovijetkama
Dragi Ibrahime, dobri moj jarane,
hvala Ti za pripovijetku “Ahmetove cipele” i za lijepu refleksiju o mom tekstu za Berlin. Mislim da Ti je strašno pametno sto pišeš ove pripovijetke-sjećanja-ispovijesti (nema u našem vremenu čistih žanrova, nikad periodi kriza nisu imali čiste žanrove ni u jednoj grani umjetnosti; to jest imali su ih u sub-umjetnickim firmama komunikacije)
– Ti to dobro radiš i to se s užitkom čita, bar mi stariji Bosanci to rado čitamo i u tome uživamo, a Tebi, osim što ne dozvoljava da Ti rukazahrdja, cuva sjecanje, dokazuje Ti da si živio i da si zaista doživioto čega se sjećaš. Mislim da to nije neka glupa “psihoterapija”, ali jeste jako dobro za dušu.
(2002.)
Ivan LOVRENOVIĆ: KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK
Ivan Lovrenović, Zagrepčanin, Sarajlija, ali dušom uvijek Varcaranin gdje je odrastao uz Didovo kolino, kojeg je rat zatekao u Sarajevu, napisao je u svojoj kolumni u „Oslobođenju“ ratni zapis o Varcaru na osnovu mojih oskudnih izvještaja koje sam slao iz Jajca gdje sam tajno prešao polovinom maja 1992. Sa Varcarem nije bilo nikakvih veza – telefonske linije prekinute, putevi blokirani, četnici sa okolnih brda oko Jajca biju iz svih oružja, raketama iz Podrašnice, avijacijom iz zraka; taj Ivanov zapis prenosi Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ od 19. srpnja 1992.
„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“
Ivan kaže, a Alija prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina“. Tome bih dodao još dvadeset godina i nove firme, partnere i koalicione partnere s kojima javno pandžu lomim – SDS, HDZ, SDA, SSND, SBiH, IZ njihovu, za šaku maraka kupljenu intelektualnu elitu, poslušne medije,
Ivan Jakovljević, predsjednik Općinskog odbora HDZ Jajce, jedan od organizatora otpora četnicima, susnivač TV Jajce u sastavu RTVRBiH: ‘Tamo gdje je Halilović podmetao glavu,, mnogi nisu smjeli ni svoju proderanu cipelu.”
To je tačno; samo bih na tih dvadeset – dodao još dvadest go
Inspektori SUP-a Mrkonjić-Grad su morali poštivati proceduru prilikom slanja poziv a na informativne razgovore; ovaj poziv nije bio protokoliran, drugi nije imao pečat, a treći potpis. Nisam se htio odazvati sve dok nisam dobio ispravan službeni poziv kao proporućenu poštu. Kada sam se sreo sa inspektorem Radićem, nisam odao svoj izvor informiranja. Sada ne želim da iko hvata zmiju mojim rukamaSDS Jajca mi ne garantira sigurnost
Kako tada, tako i sada na čestoj meti nacionalista svih boja i dezena, koji se predstavljaju i tužiteljima i sudijama i izvršiteljima lažnih presuda.
Ibrahim Halilović 