Mjesec: Januar 2025.

Sulejman Krivdić iz Rike u Varcar Vakufu, moj prvi komšija, umro je u Bugojnu.

Odrasli smo zajedno.

Pamtim ga kao tihog i mirnog dječaka i insana, pobožnu osobu kakva mu je bila sva obitelj njegova oca hadži Mustafe Krivdića i majke hadži Đule Krivdić.

Bila je to brojna, ugledna težačka obitelj vrijednih domaćina.

Imali su velike posjede zemlje na Brigovima pod Lisinom i u Starom Selu pokraj Crne rike. Mustafa, Mahmut, Muharem, Alija, Sulejman, Vahida i Tiđa, svi bi radili u bašći ili na njivi gdje bi odlazili zorom uz hadži Mustafu – Mutu koji je bio glava familije kojeg se bez pogovora slušalo, prvi u molitvi u kući, prvi u postati na njivi.

Znao je s nama djecom, učio nas je kako cijeniti svoj rad i znoj, učio nas težačkim poslovima na njivi – vodanju volova u brazdu, tucanju busenja, tribljenja kamenja po njivama i livadama, držanju pluga i zubače. Rado smo zapristajali za Mutom; bio strog, ali pravedan, volio nas iskreno, podučavao poslovima i vjeri našoj, znao se našaliti, cijenio nas i nagrađivao za naš rad, petkom plaćao, slijedio muslimanske običaje bilo da samo na njivi ili za sofrom u kući, klnjao ispred nas, molio na glas kada iznenada zagrmi ili udari pljusak i pospe nas krupa, a mi na njivi. Veselio se hori teškim poslovima. Ne sjećam se je li bio i mutafdžija.

U takvoj ljudskoj i vjerskoj radnoj harmoniji odrastao je i Sulejman koga smo zvali Suljo. Mlađi mu brat Mehemed (Menjo) umro je kao dijete, smrt ga naglo pokosila. Sjećam se kako je vlio sjediiti u sepetu dok smo u volovskim kolima zorom odlazili ili se u akšam vraćali s njive u Brigovima ili iz Luke u Starom Selu. Govorili smo, Menjo kunja u sepetu.

Muta je jedno vrijeme bio mujezin našeričke Džamije. Svojim volovskim kolima razvozio bi drvni abfal sa pilhane po narudžbi, ali i od sebe mukte. Bio džometne ruke. Nije sirotinja mogla ozepsti dok je Muta bio živ.

Kao i babo mu, Suljo je bio tih i ne baš veliki eglendžija, a pametno bi govorio. Od Sulje te glava nije mogla zaboljeti. Bio je dureći, ali ljutila ga je nepravda, Sulejman se po svemu bacio na oca, i kao vjernik i kao radnik i komšija, Ričanin.

Držili smo se i kao mladići.

Sjećam se našeg putovanja u Dubrovnik preko Mostara iz Sarajeva do Dubrovika ćirom, a iz Durovnika do Splita brodom.

Za tu avanturu smo se isprva dogorili nas dvojica Meho i ja, a u zadnjem momentu, po Mehinom nagovoru, pridružio nam se i Suljo. Kasnije sam saznao da je Suljo za to putovanje prodao nešto graha iz kuće. Vjerovao sam da za to znaju i Muta i Đula…

U Sarajevu smo kupili jeftini foto-aparat da bi ovjekovječili to dugo i smjelo putovanje. Snabdjeli smo se sa sindikalnim povlasticama i krenuli ćirom, i to onim noćnim, brzim, te rano ujutro stigli u Mostar. Razgledali, slikali se na Starm Mostu, pa se našli u nekom parku u Mostaru da bi na klupama prilegli jer svu noć nismo oka sklopili što od uzbuđenja, što od ćirinog dima.

Kao da gledam Sulju kako žmireći, bnovan, pali cigaretu, baca neugašenu šibicu u opalo crnogorično lišće koje na toj ljetnoj žezi odmah planu.

“Suljo zapalio Mostar” – šalili smo se.

Nastavljamo ćirom u Dubrovnik, razgledamo grad, slikamo se pokraj zidina za uspomenu. Uvečer se ukrcavamo na brod “Jadrolinije” i opet ne spavajući stižemo zorom u Split… Odlazili bi na plažu. Suljo i nije baš volio more, ili ga je volio na svoj način. Nije plivao niti ronio. Unišao bi u vodu do kolina, prebacio desnu ruku na lijevo rame i sahatima gledao u vodu,

Kasnije smo se rjeđe družili, svako svojim putem, ali smo smo, kad god bi se trefili prijateljski razgovarali. Suljina je svaka bila na mjestu.

Suljo se oženio Ajkom iz Krajine, velikom valjanicom.

Zbog kućnog odgoja i vrednoći, predanosti Bogu, nije joj bilo do ričkih tračeva i prenošenja habera, uvijek je bila u nekom poslu, u kući, u bašči, na njivi. Osmijeh joj nije silazio s lica prlikom pozdrava. Divili smo se Ajki zbog vradnoće i karaktera. Čudili smo se kako uspjeva na glavi nositi tevsiju ili ranjku, a da joj ono što nosi ne spadnu s glave. Ta umješnost do tada nije bila viđena u Rici.

I Muta i njegov brat Ibro, pa tako i svi ostali Krivdići gajili su lijepe odnose sa susjedima pravoslavcima i katolicima, kako u Varcaru, tako i na Brigovima (Marići) i u Starom Selu (Milašinovići). (Muta bio u partizanima, a Ibri četnici u onom ratu zakrhali nož u leđa, pa ipak ostao živ.)

U izbjeglištvu Suljo se našao u Bugojnu odakle bi mi se ponekad javio na Facebooku. Raspitivao sam se jesu li prodali Luku u Starom selu gdje smo nekad kao djeca orali i o ručku hladovali pod obližnjom krošnatom vrbom.

Jesu.

Prolazeći kroz Staro Selo vidim da je na Luci, nekad vrlo plodnoj krivdića zemlji, sada auto-otpad.

U Mutinoj avliji i bašći ni traga Krivdićima.

Suljina dženaza je u Bugojnu, daleko, daleko od rodne Rike i mezara Krivdića.

Dobivši vijest o preseljenju Suljinom na Ahiret, sada sam i u daljini i tuđini usaljeniji i tužniji. Rika je odavno pustoš, sad i veća.

Rahmet tvojoj plemenitoj duši daragi moj hadži Sulejmane, fini insanu i uzoriti rički komšija Suljo!

Bog Te džennetom nagradio!

Načelnica Jezera žali za uhapšenim Nenadom Nešićem

Sudeći po haberima koji stižu iz Jezera, ovdašnjoj Načelnici teško je palo hapšenje ministra sigirnosti BiH Nenada Nešića. Moji jezerski izvori tvrde da je čak bila bijesna kolika ju je huja obuzela. Bijes i strah imaju jako tanku liniju razgraničenja, smatra psihijatar!

Šta Načelnica iz SSND,  i Nešić iz DNS imaju zajedničko?  

Nešić ne prizna državu BiH, a Načelnica stalno ističe ljubav prema (genicidnoj) RS? BH somene kad dobije pare od države ili Federacije, i tada to radi na guranje.

Možda njih dvoje veže zajednički smisao za bogaćenje bez pokrića u legalnim primanjima.

Da li je uzrok Načelnicnom naricanju i jadikovanju emotivne prirode i međusovnih simpatija ovo dvoje pripadnika različitih političkih partija, ali istih interesa?

Da li se ovdje radi o zajedničkom smislu za  moć i utjecaju, kako na najvišem državnom, tako i na lokalnom nivou i da li se ti interesi međusobno prepliću, samo pitam, a odgovor Načelnica i njen ljetošnji gost znaju. Razlika između njih ipak postoji i to velika, Nešić je u istražnom zatvoru za kriminal.

Da li se Načelnica sa tugom u srcu prisjeća derneka na njenom placu pokraj Đola u Jezeru u njenom kampu „Mars“ gdje je u svojstvu gostoljubive načelnice/domaćice ugostila Ministra sigurnosti koji je sada o pritvoru u zatvoru u Vojkovića zbog teškog kriminala i koruptivnih djela za koje mu je određen jednomjesečni pritvor, ili njena teška tuga ima dublje razloge?

Ako je Načelnica pravnik po vokaciji i istinski borac za pravdu, kakvim se često javno predstvalja, ako zna da niko nije kriv dok se krivnja ne dokaže, makar i uhapšen bio, ako zna da je njen prijatelj nevin, zašto tuga i huja!?

Da li je i Načelnica Jezera i sama ugrožena hapšenjem Nešića?

Da li će tim hapšenjem ona izgubiti dio neupitne moći i u Jezeru, ne samo u odlučivanju u poslovima u Općini (sa svojim lutkama na koncu – odbornicima, čiju poslušnost Jezerani opisuju izrekom „Snježana i sedam patuljaka), nego i na utjecaj u Policiji koja je u Jezeru često postupala po njenim naređenjima i ćeifu, bez ikakvog zakonskog osnova i pokrića.

Po njenom nalogu i naređenju policija je ispitivala osobe koje su se usudile kritizirati Načelnicu.

I potpisnik ovih redova je iskusio samovolju i moć, kućnu i javnu nekulturu Načelnice Jezera.

Ona je ljetos došla u obilazak radova na polaganja asfalta do tog njenog placa na Adi (!) u Jezeru gdje mu je bez povoda i razloga pokazala srednji prst. Malo kasnije, na kućni prag poslala mu je policiju sa namjerom da ga zastraši i da se okane Načelnice i pisanja o njoj u medijima.

Nije li Načelnica u tuzi strahu jer je moguće da je izgubila moćnu zaštitu „prvog policajca u BiH“ nakon njegova hapšenja? Da li je to strah kako se  i njoj jednoga jutra  može ukazati policija na njenim kućnim vratima?

Iako načelnička plaća u siromašnoj Općini nije velika, ona kupuje plac za placem, čak i na Adi(!) gdje je zabranjena gradnja. Ne mijenja li Regulacioni plan da bi ona i njeni ahbabi mogla nekažnjeno graditi!?

U obiteljskoj kući, kući na drvetu, uredu, na službenom putu, na bazenu, u akšam ili u sabah, policija bi je mogla sustići čak i  na „Marsu“ – njenom kampu na Đolu gdje je ne tako davno ugostila Nenada Nešića za kojim tuguje, naravno ako je sumnja u Načalnicu opravdana i utemeljena.

Ne pokazuje li i Načelnica svoje bogatsvo i moć kupovinom tolikih placeva? Neće li joj zbog samovolje i kršenja zakona, nacionalizma, zloupotrebe položaja, ucjene i zastrašivanja najzad policija zakucati na vrata? Za sada, na sudu joj niko ništa ne može.  

Da li za sve to upućeni u Jezeru tvrde kako Načelnica ima puno razloga za tugu i brigu, iako joj do sada pozicija bila sve čvršća i čvršća, zahvaljujući i bošnjačkim glasovima koje je pokupila, usprkos kokardi na glavi?

Ničija nije do zore gorjela.

I Nešić se silno obogatio, ali to bogatstvo bi mu moglo prisjesti. Da li se istog scenarija boji i Načelnica?

Dodik je pustio niz vodu Nešića. Da li je ta činjenica dovoljan razlog za strah sitnijih riba, iako njegovih obožavatelja?

Bloger Slobodan Vsković piše da je na redu Sanja Vulić koju istražuju baš zbog veze sa Nešićem. Podsjetimo, Sanja Vulić je prva javno zakukala zbog hapšenja Nešića pokušavši slagati da je to udar na RS, mada se radi o udaru na kriminal u RS-u.

Hoće li  se Dodik odreći svog presuđenog ministra za kriminal Petra Đokića koji rudarenjem prijeti uništiti Jezero, kako je to učinio s Nešićem kad Dodiku voda do grla i pokuša spasiti svoju kožu?

Dodik je upravo ustvrdio kako i među Srbima ima lopova, bitangi i kriminalaca i kako je svima mjesto u zatvoru! Dodik se za sada ponaša po onoj „Dr'žte lopova!“ Tvrdi kako su i njega provjeravali za nečane radnje, ali mu nisu našli ništa. Možda su ga provjeravali oni isljednici koji su dali zeleno svjetlo Nešiću za državnu ministarsku fotelju? Možda su takvi zažmirili i na sve lopovluke lokalnih moćnika!  

Za sada policijske službe ne progone nikog u Jezeru ni zbog izgradnje dječijeg obdaništa, niti trošenja državnog novca u predizbornoj kampanji Načelnice. Ne smeta ni kršenje predizborne šutnje, a dok cijela Bosna mora šutjeti, Načelnicini abožavatelji nose njenu sliku kao ikonu po Jezeru, što CIK smatra pravom na iskazivanje svog mišljanja. Niko u Bosni nema to pravo, osim obožavatelji Načelnice u Jezeru i niko se ne buni zbg izborne šutnje.  

Četnički pokret vrlo je snažan i žilav u Jezeru. Koliko, svjedoči i javni žal Načelnice Jezera nakon izricanja presude za genocid Ratku Mladiću, a i kokarda na njenoj glavi! I ova slika sa ovogodišnje Badnjaka govori više od tisuću riječi o Načelnici; nije se usudila ponovno staviti kokardu na glavu, ali je u četničkom društvu na čelu sa sinom ratnog zločinca. S kim si takav si, važi i za onog s kokardom na glavi i za onu sa kokardom u srcu!

Izjalovila se njena javna najava posjete Mladiću nakon što je zakukala nad njegovom doživotnom presudom za genocid. Toliko je uvjerena u Mladićevu nevinost, toliko joj se gadi Sud u Haagu, da bi u znak protesta i kao izraz poštovanja i ljubavi odnijela Mladiću u zatvor  banane i narandže. (Nije li poslije javne kritike za to, pobrisala je tu izjavu?) 

Šansa ipak  postoji, ne da ponude stignu do Mladića, nego da ih uz manje putnog troška i zahmeta odnese u Vojkoviće, tamo gdje je trenutno iza rešetaka njen drugi miljenik i troprstaš, Ministar policije BiH Nenad Nešić kojeg sumnjiče za korupciju.

 Moglo bi se kao i u slučaju Nešića ponoviti da onome ko šalje drugom policiju na vrata, ta ista policija zakuca i njemu samom (samoj) na vrata. Ni dimna zavjesa o ljubavi prema genocidnoj RS i Dodiku ne može takve spasiti pod policijskog progona, suda i rešetaka. Dodiku se ukazuje slučaj Pavlovića banke, ogromni kredit za vilu na Dedinju, u strahu je, a čega se Načelnica boji, zna samo ona.

Kada im policija jednog dana zakuca na vrata, ni noćni vukovi, ni sveci neće im biti od koristi. Tada će se strah građana otopiti brže nego ovaj zadnji snijeg…