Mjesec: April 2024.

(Anti i Asimu)

Uskrs je!

Vrijeme je ifatara.

Grleći se s njima, zetu Berndu i snahi Caroli, poželili im sretan Uskrs.

Alma i Carola se haman sudaraju u kuhinji u hići  oko spremanja iftara na uskršnje veče. Iftar se malo oduljio jer se „sahat pomaknuo.“

Malo pred akšam, Mirza će po lepine koje u  „Balkan Bäckarei“ pripremaju Albanci. Praveći mu društvo, Carola i ja, smo na pragu pekare. Red je poduži, danas nko osim ove pekare u Hanau ne peče, pa je poduži red i Nijemaca i Bosanaca. Dopire miruh somuna. Pogled ti pada na bureke i sirnice u staklenom izlogu prodavčevog pulta. Isto je ko u Bosni, samo ne čuješ naš jezik.

„Babo, hoćeš li burek?“ pita me Carola na bosanskom dok joj prodavačica stavlja somune u papirnu kesu.

Miris somuna vrati me u Riku, na prag Đorđine pekare koji nam je nekad davno mijesio i peko kruh svaki dan, somune, baška mirisne uz Ramazan. U istoj pekari godinama kasnije kruh od kvasa i ramazanske somune pekao je Džemal Lubovac. Kao da namirisah Stojkine i Najkine vruće lepinje, Rajakov kruh… U očima mi sjaj kandilja na našoj ričkoj Džamiji.

Prediftarsko uskršnje vrijeme provodimo granajući naše porodično stablo koje Mirza kiti imenima predaka varcarskih, i unosi u specijalni program u njegovom I-padu. Tipka imena Ibre Halilovića moga pramdida, pretka iz pretprošlog stoljeća, do Imenjaka može dobaciti moje sjećanje. Živio je skroman težački život u Rici, orao njivu u Selištu, išao u Ravnicu po drva. Za njegov vakta jedan kotao (vrilo) na Balukhani se zvao po Halilovićima… Sinovi Ibrini i Šerifini Muharem i Šaćir; did mi Muharem sa Ćamom Kulenović iz Starog Sela imao dva sina, amidžu Mehmeda i Edhema, moga oca… Hajra se prisjeća svojih Mehe i Zibe, Selima…

Iftar je oko osam. Umjesto u kandilje, Mirza pogleda u vaktiju na internetu.

Za sofrom, Bernd i Alma, Mirza i Carola, Amir i Jasmina. Unuka Lejla je kod drugarice, pa iako znamo gdje je, opet pitamo, fali.

Poslije iftara još dugo za stolom, mješaju se bosanski, njemački, eglena i šale ne manjka.

***

Pripovijedio mi ne jednom Asim, Ibrahima Krivića sin, pa se uz uskršnji iftar prisjetih i te varcarske priče, jedne iz bogate sehare varcarske. Istu priču čuo sam i od Ante Stipina.

Kuća Ibrahimova bila tamo gdje se završavala muslimanska Rika, kuća Stipe Demirovića tamo gdje je počinjalo katoličko Zborište. Neko bi pomislio dva su to svijeta, a nisu. Zvonjava katoličke crkve stapala se sa ezanom s munare naše džamije u harmoničnu melodiju. I život Zborićana i Ričana se prepletao i dopunjavao. I jedni i drugi bili su i kovali i mutafdžije, trgovci i zanatlije, ali i težaci, malo ko nije imao baštu, njivu i livadu. U karakteru im ljudskost i poštenje, bogobojaznost; nadaleko znane zanatlije, dobre komšije.

Kada smo Stipu Demirovića ispraćali na počinak u staro varcarsko groblje na Ćeliji, kada je povorka nakratko zastala pred kapijom koja vodi na groblje i na Onaj Svijet, a svećenik molio za Dušu Stipinu, za kratke stanke, iz Rike se čuo glas mujezina. Za me i one koji znaju dušu varcarsku, to je bio Božji znak, nagrada pokojnom Stipi za njegovu ljudskost i bogoštovlje.

Rojiše se sjećanja na Stipu koji je kod Boga sigurno zaradio i veliko poštovanje i sprovod, i raj, iskrenu molitvu svećenika (Ćipuring sina) i ezan sa naše ričke džamije.

Za života, Stipo je govorio: „Džamija je moja, ko i crkva!“ Kao o jednom, mislio je i o muslimanima i katolicima, o svim Božjim stvorenjima. On i njegova Ruža odnosili bi majstorima koji su obnavljali porušenu džamiju u Rici ili spaljenu katoličku crkvu u Zborištu, sok i kahvu, hurmašice. Veselili se iskreno što s munara izvija ka nebesima, što bjelina kreča i svjetlo prekrivaju čađ i goretinu u Crkvi. Ink

Sa Stipom pod zemlju ne odlazi i priča o tome kako su Krivdići i Demirovići bili komšije i esnafi, kako su se molili svako po svom zakonu Jedinom Bogu. Anto i Asim imaju privilegiju svjedočiti, a ja slušati i zapisati.

Ono kosa što skuj, Stipo i Edhem, Ibrahuimov brat, nešto bi prodaj na pragu kovačnica, ostale  raznosili bi po Ključu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu, Kupresu, pa i u Lici, putujući zajedno, najčešće autobusom, dan prije pazara.

Asim je, kao i Anto, i sam uz Edhema išao na neki od pazara, a u sjećanju mu je ostao put Glamoč. Stipo i Edhem stigli su u „glamočkim autobusom“ koji je iz Varcara kretao iza pet popodne da bi nakon dva sahata drdanja preko visokih i šumovitih Mliništa spustio se u ravno Glamočko polje i stizao u Glamoč. Tamo bi konačili u nekadašnjem hanu – konačištu. Uvijek bi uzimali jednu sobu. Zajedno bi večerali.

O jaciji, o vaktu pred spavanje, Stipo bi u jednom budžaku sobe učio Očenaš, a u drugom ćošku Edhem bi u isto vrijeme klanjao. Molili Boga šapatom, niko nikom nije smetao, kakvi. Bio je to sklad za njihovu dušu.. Obojica su se uzdali u svoj majstorluk i Boga, u dobar pazarem sutra. Čvrsto vjerovali da je to njihov jedan, zajednički Bog.

„Jedan je Bog,“ ne jednom se moglo čuti od njih.  

Poslije molitve, nakon što bi po koji put glasno zijevnuli, legli bi u isti krevet i kao dva sretnika spavali tvrdim snom.

Ujutro bi nakon ispijene kahve, odnosili na pazar na ramenu u daru umotane kose, rasklapali svoje male, klimave drvene hastale, redali po njima kose i bruseve, noževe i druge kovačke majstorije.

I na pazaru bili jedan uz drugog, obojica dobri majstori, svako imao svoje mušterije i svoju nafaku. Bilo težaka, orača i kopača,  kosaca.

Krajičkom oka bi samo uprati kad im neko, a bivalo je takvih, ispred nosa, ukrade i pajdašu iza sebe doda, brus ili handžar (a i sam sam vidio kako to vješto rade), ali nikad nisu dizali dreku, vikali „Drži ga!“ niti su kradljivca prijavljivali miliciji.

Kada se Pazar raspi, sklapali bi svoje hastaličiće, pa zadovoljni, rahat među sobom i mirni s Bogom, vraćali bi se kućama u Riku i Zborište, novčanika zabreklih.

Šofer autobusa bi zaustavljao u Mliništima gdje se mogla pojesti dobra janjetina. Šofer i kondukter bi dobijali besplatne porcije, zato je u Mliništima i odmor putnika bio duži od propisanog u redu voženje. Stipi i Edhemu je to bilo po volji. Kao manje-više svi drugi kovači, i njih dvojica su vjerovali samo u debelo, masno meso, ko u jednog Boga. Njih dvojica bi naručivali dvi kile bubrežnjaka i jeli iz istog sahana.

Stipo se o pazarima družio, molio i trgovao sa Edhemom, a u Varcaru sa bratom mu Ibrahimom. Trojica su kovača Krivdića, Ibrahim, Edhem i Mustafa, a u Stipinoj konačnici on kuje s i bratom Bilim.  Kad nisu u kovačnicama, Ibrahim i Stipo su zajedno u kahvi. Mogao si ih vidjeti i u Edhemovoj kafani, ili za stolom u Domu kulture.

Ko da je i Demiroviće i Krivdiće jedna majka rodila.

Izbjeglička sudbina natjerala je Stipu u Glamoč. Iako je mogao probrati dobru kuću, uselio se nakratko u najlošiju.  

„Taman da je ko hotel, ona nije moja. I za tom kućom neko plače,“ govorio je i vrebao priliku da se vrati u Zborište, makar i na kućište.Anto i ja smo iz Njemačke putovali u Bosnu. Varcar nismo mogli. Noćili smo kod Hajrine sestre Sene u Cazinu. Anto je tada posjetio Stipu i Ružu u Glamoču, a ja sam u Sanskom Mostu iz ruke u ruku podijelio humanitarnu pomoć za koju je svoj prilog dao i Anto.

Čim je malo odšalilo, Stipo i Ruža su se prvi vratili u Zborište.

Uskrs je danas, Ramazan, i u Rici i u Zborištu. Čuje se zvono, uči se ezan, pale se kandilji na obnovljenim džamijama, samo ni Stipe ni Ibrahima, nejma. Nejma ni njihovih, niti haman ikoga. Samo ezan sa razglasa na munari i zvonjava sa crkve, kao odjek davnih umrlih i nestalih duša. Haman prazna i crkva i džamija.  

Stipin sin Anto i njegovi svake godine se iz Njemačke zavraćaju u Zborište gdje su obnovili porodičnu  kuću. Krivdića kuće zarasle u korov i gusto grmlje, kovaćnica oronula i klonula,kovački alat raznesen, njive i livade drugi oru i kose. Asim ponekad doleti iz Canade, nagleda se jada i rastuži, pa ode.

Stipina kovačnica opustošena i opuhana. Ostala samo „firma“ koja svjedoči da se tu nekad kovački kruh zarađivao, kovačka čeljad na okupu i sretna bila.

Na uskršnje jutro snimam cvijet u Alminoj bašti u Njemačkoj, i na „Facebooku“ čestitam Uskrs prijateljima. Zahvaljuju se moji Liskovičani i Stipina kćerka Božana Wolf. I Hajra je kćerka kovača…

Iza uskršnjeg ifatara nazivam Antu Stipinog i čestitam mu Uskrs.

Uskoro ću u Bosnu, u Varcar, Anto će prije ljeta.

„Tek kad se od Izačića Izačića otisnem  prema Bihaću i ugledam prvu džamiju, znam da sam  Bosni,“ govorio mi je obveseljen početkom obnove Kizlar agine džamije.

„Ko sruši džamiju, srušio je i crkvu!“

Nas dvojica se sastajemo i u Hanau i u Bad Homburgu, i u Zborištu i u Rici, iz istog sahana kusamo gorke zalogaje jer malo je svojih i malo našeg u Varcaru.

Stipina i Ružina kuća bile su mojoj Hajri kao njena kuća, družila se sa Marijom, Antinom i Božaninom sestrom. Pa, i Hajra je kćerka kovača.

Ali, u nama živi duh varcarski bosanski, ne samo o Uskrsu, Božiću i bajramima kad razmjenjujemo čestitke ili se posjećujemo u Varcaru. Makar i ne išli na pazare ko nekad Stipo i Edhem, mi smo jedna duša. Jedan nam je Bog.

I moji, Alma i Mirza, Bernd i Carola, Lejla, Amir i Jasmina, ko i Antini, vole Bosnu, pa svakog ljeta eto ih.