"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Vjerovali smo kako daždevnjaci padaju s kišom s nebesa.
Trebali bi se ukazati nakon što bi nad Lisinom zagrmilo i provalio se oblak, na Riku sručila kiša ko iz kabla, a mi djeca radosno gacali po potočićima koji bi tekli našim mahalama, mutni i mlaki . Osvrtali se tamo i vamo, kisneći, ne bi li negdi ugledali daždevnjaka. Prepali bi se njegovih jarkih crno-žutih šara koje smo viđali na slikama u školskim knjigama, ali vidjeti ga na kiši u Rici, znatiželja je bila jača od straha.
Džaba su nas dozivali u kuću, prijeteći.
Možda sam jednom i vidio daždevnjaka, prepao se njegovih boja, zakrenuo glavu i utekao kući. Čeljad se čudila, kiša još pada, potoci teku pokraj kuće, a ja pod krovom. Za jake kiše i krupe, Majka bi izbacivala mašice na avliju, a Did učio naglas.
Bila su rijetka i zagonetna i ljudska stvorenja koja bi odjednom, kad se najmanje nadaš, kani u Riku, ko kap kiše iz vedra neba, odnekud, pa tu ostani kratko kod rodbine, ne znaš ni kad dojdu, ni kad odu.
Ćerim.
Stvorio se u Rici, pao s nebesa, iznenada, ko daždevnjak, nije trebala kiša. Odakle i od kuda, kome i kako, koliko dugo i zašto, da li u prolazu, ili stalno, za sada se ne zna. Morao je biti viđen kako silazi iz Čaršije niz Kujundžinicu u Riku, bio je krupan i naočit. Moralo ga se zapaziti, i jer je hramao na desnu nogu, kraća li je, šta li je s njom, nije znano. U desnoj ruci nosio kofer na kojem se ocrtavala gitara. U svemu, neobična slika. Nova. U Riku nije mogao dohljumati neopažen, jer je uvijek onih koji vire i paze da nešto ili neko ne promakne. I mora da su ga neki iz Rike tako i vidjeli kako silazi iz Čaršije u Riku gegajući se, niz Kujundžinicu…
Slika koju nosim; utonjen u svoje misli sjedi za hastalom Perkanove birtije, odmah preko puta Sinanove kahve, koju je također ponekad posjećivao, uglavnom u “bašti” gdje je bilo izneseno nekoliko zelenih stolova. Gleda u čokanj rakije dopola ispijen. Cigaru odložio nakratko na papeljari, dim se izvija i naglo se gubi u kafanskom mirisima pića zgusnutom zraku.
Gitara na krilu, on se desnim pazuhom lagahno naslanja na nju, drži je, rekao bi da su srasli jedno s drugim; samo što nije, a ne znaš hoće li i kad će – zatamburati.
Gitara Willija Nelsona
Kasnije me je gitara koju sam viđao na televiziji kod živopisnog Willia Nelsona – američkog narodnog pjevača, folk-legende Istoka i Zapada, sad bogatu zvijezdu svu u raskoši i sjaju, sad bankrotiranog beskućnika, sjajnog pjevača i sjajnog insana, odličnog glumca i kafanskog i koncertnog pjevača – izgledom podsjećala na onu Ćerimovu. Willie je možda i nije imao samo tu, ali tu je najviše volio i teško da se ikad rastajao s njom. Ko ni Ćerim sa svojom.
Willie je bio vremenom i bogatašem, a Ćerim bio i ostao siromahom, ako gledaš šta je ko gitarom i glasom zaradio. Od silnog udaranja u tamburu, što trzalom, što vrhovima prstiju i noktima, progledala gitara, viri joj etiketa na dnu. A zvuk, nenadmašan, ko i Williev. Možda Ćerimova gitara i nije bila takva, ali haj’ ti sada znaj. I Willijevu su krpili.
Slikama ne mereš zabraniti da se pojavljuju i da te vesele, raduju, obmanjuju, zavaravaju, krive se, blijede i nestaju.
Ćerim je bio nova slika u Rici, novi lik, drukčiji od nas, ali nekako se baš time što je drugačiji, uklopio među nas, postao brzo, a da nismo ni osjetili kad, dio i Rike i nas. Spajalo nas je nešto, zar, a šta drugo nego merak i ljubav prema muzici. Prije nego na proderanu Willijevu, Ćerimova gitara me je mogla podsjetiti i na neku iz tamburaškog zbora “Alija Đerzelez” koji je okupljao Ričane željne muzike i sevdaha, a takvih je bila puna svaka kuća. Te su gitare i basovi, primovi, bili novi, uglancani, čuvani kao najskuplje blago. Moguće je kako je Ćerimova gitara po izgledu bila nako, ni ko ohrdana Willijeva, ni izglancana kao unekog ričkog svirača, ne znam. Znam da je u Rici svojevremeno bio veliki, sjajan orkestar koji je svirao na veseljima, pirevima, priredbama i igrankama, na teferičima, ili samo za svoju dušu. u Zelinoj kafani, u Šehovića kući. Za svoju, ljudsku i ričku umjetničku dušu. Ali, te su gitare kao u zemlju propale, s njima i svirači, ostale su jedino u uspomenama starijih i na nekoj požutjeloj i haman izblijedjeloj fotografiji Foto Balića. Te gitare su otišle u zaborav davno, a Rika nestaje pred našim očima danas.
I tako je Ćerim postao dio Rike, Rike koju je oživljavao i likom, i pjesmom i gitarom.
Ne znaš ti kad je vakat Ćerimu zapjevati. Ne znaš ni ko će, a hoće li, neko iz birtije zapjevati uz Ćerima, ali si siguran da će Hadžal u neko doba basirati iz grla kao vratilom provaljenim. To basiranje Hadžalovo pomalo je ličilo na onu ljetošnju grmljavinu nad Lisinom.
Možda je Ćerim kradom oka pogledao kad će se pred birtijom iskupiti više slušatelja koji će, pijuckajući polahko s merakom, biti u prilici čuti i pjesmu i svirku Ćerimovu. Neko od njih, zahvalan i đometne ruke, mogao bi počastiti svirača-pjevača kahvom ili rakijom, mezom, ili baciti mu banku na hastal, unaprijed naručiti piće. Baš takvog ili takve možda je Ćerim i čekao, a takve brzo upoznaš.
U neko doba, kada bi odredio da je najisplatnije, najpogdnije i najprikladnije, Ćerim bi udario u žice, strugao trzalcom od jedne do druge, pa bi dao krila svom glasu. Pjevao bi tiho, svaka mu je bila poput serenade, kao da se bojao da nekoga ne uzbihuzuri svojim raskošnim i prodornim tenorom. Ugađao je slušateljima, a i sebi samom. Kad bi povuci nekoliko puta trzalicom po žicama, i uhvati akord, dok bi pred i u birtiji utihnjivao žagor, Ćerimov glas bi zaplovio i Rikom, do obližnje mahale, ne daleko. Poneko bi otvori i pendžer da mu se u kuću useli Ćerimova pjesma. Gdje god da si, Ćerim te je tamburom i pjesmom, svojom pojavom, vezivao za se, ali ne i za mjesto i vrijeme, je ti je davao ti mašti na volju, da meračiš, sanjaš, lutaš mislima, ploviš i putuješ u oblacima, kuckajući u ritmu nogom o pod, pjevušiš za njim.
„Sa grana uljana, nju here laguna!”
Stihovi su to jedne od Ćerimovih pjesama, nezaobilazne u njegovom bogatom, uglavnom sevdalijskom i starogradskom, ali eto i špansko-meksičkom repertoaru. Biće da su to samo daleki iskrivljeni i u magli vremena i slabog pamćenja i pjevača i slušatelja odjeci nekih šapanskih riječi, Bog zna šta god značile. Ali, zvučale su skladno i fino upakovane i usklađene u mješavini miruha bosansko-meditersko-meksičkih nota. Tako je i upamćeno.
I moje društvo, Hadžal, Ivan (ako se ne varam) i ja zapjevali bi sa Ćerimom, a kasnije, kada ga je nestalo iz Rike, pjevali bi baš te stihove i baš po toj Ćerimovoj špansko-meksičkoj kajdi. Baš nas briga šta su riječi značile, bile su nam ugodne, nabijene ljepotom i čežnjom, bile su tugaljive i srcu nam bliske.
Ćerim bi od akšama, pa sve do zatvaranja kahve i ispraćanja zadnjih gostiju, bio u birtiji, ali nikad ne dosađujući ni svirkom ni pismom. Nikad ga nisi vidio pijana. Znao je tačno kad i koliko i zapjevati i uz mezu popiti. To je bio akšamluk, nekad i u sred dana.
Bio rahat s nama slušateljima darodavcima, bili zadovoljni i mi koji smo ga slušali i ponekad pjevali s njim, za njegovim hastalom, u budžaku birtije. Ne se je bio “pod ugovorom” i kakvoj plaći kod Perkana.
Spavao je u onoj harabatiji od “Opela-Olympije” koju je u baštici pokraj birtije još držao Perkan. Auto odavno nije voženo, gume legle, Perkan ga ne misli ni popravljati, ali ga ne odvoze na otpad. Sjedala mehka i neizderana, stakla čitava, unutra je komotno i udobno, taman za miran san Ćerimov. Na zadnjem sjedalu spavao bi Ćerim, na prednjem bi konačila njegova gitara. Tako je bilo sve do prvih mrazeva studeni i kiša te godine.
Kako došo, tako i ošo.
Uzaludno pogledali prema praznoj “Olimpiji”, zagledali nije li Ćerim u birtiji. Nije se nikad više pojavio, osim u uspomenama. Perkan je zagonetno šutio o Ćerimovom odlasku.
I sad ponekad zapjevam:
“Sa grana uljana, nju here laguna! Porka me, porka me!”
Haman da nejma birtije u Ključu, Bosanskom Petrovcu, pa i Sanskom Mostu (i danas mislim da je Ćerim iz Sane) u koju nisam zalazio. Kada je nestalo Ćerima iz Rike, uzdao sam se da bih ga mogao zateći u nekoj birtiji, čak i u nekoj seoskoj zabiti, u krčmi. Ali, ne bijah te sreće..
Zato ga uvijek ga najdem u nekoj magazi uspomena iz davnih vremena.
Rika je i sada na istom mjestu, samo to nije Rika.
Birtija je na istom ćošku mahale Uspolje i Banjalučke ceste, samo pjesma ni nalik ni na svdalinku ni na Ćerimovu špansko-meksičku-ričku i bosansku. Čak ni jojokanje nije kakvo je nekad bilo kada bi Šaban sa svojim Tribovcima nasloni ruku na uho pa zajojoči u toj istoj birtiji. Perkan je u zemlju u propao,poslugu ne mereš prepoznati. Ne zalaziš ni u bašču ni unutra.
Sa ričke Džamije čuje se i ezan sa razglasa, ni nalik Didovom. Haman da u džamiji niko i ne klanja. Ričana haman ni za sjemena.
Bog zna je li Ćerim živn. Ako je “preselio” zne nam gdje mu je mezar, nejmam koga pitati. Gdje god, nadam se da je veseo i u hori za svirkom i pjesmom, tamo gdje teku čiste rijeke, ako je napustio ovo nas malo št je ostalo. Proučio bih mu El Fatihu, neće mu nauditi.
***
Dževad Karahasan kojem posvećujem ove redove sjećanja, leži u Haremu Aipašine-džamije u Sarajevu. Rano je otišao, ali iz mog sjećanja nikad. Samo se vinuo stazom uspona od gnijezda do zvijezda.
Odnesoše na rukama Dževada Karahasana i pokopaše u haremu Alipašine-džamije u Sarajevu, u mezar velikana.
“Smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.”
(Mak Dizdar)
Zvijezda Dževada Karahasana će sijati dok je Bosne i Bosanaca, ali i dok je europske i svjetske književnosti.
Mnogi su iskazali iskrene riječi žalosti, te proslavili život i djelo Dževada Karahasana. Mnogi su prolili krodilske suze za Dževadom, posebno licemjerni i pohlepni političari, a da pojma nemaju ko je i što je on; misle da su tako uknjižili jeftin politički poen kod naivnih, obmanom i lažima, onim što je Dževadova sušta suprotnost. Da su samo čuli šta Dževad, kao jedan od rijetkih među nama, kaže o Daytonu kao podvali i zločinu, ako bi imali zehre obraza, postidjeli bi se jer su zakleti Daytonici. Odrekli bi se Daytona za naše opće dobro.
Ove redovi ispisujem jer sam dužan istini i sebi, a baška Dževadu kojeg sam slučajno upoznao, davno, u Varcar Vakufu. Dževad Karahasan me duhovno i ljepotom obogatio.
Došao je kao direktor Narodnog pozrišta u Sarajevu da bi prisustvovao predstavi monodrame o Ivanu Frani Jukiću koju je napisao tadašnji Dževadov prijatelj, pisac-esnaflija Ivan Lovrenović, a glumio čini mi se Živomir Ličanin.
Bijaše to veče za sjećanje. Bijaše svjetlo Bosne na pozornici, svjetlo povijesti, svjetlo Bosne u publici. Oživljena povijest, malo znana otpretana za nas da nas pouči onim što je Bosna u svom biću.
Poslije predstave, u holu Spomen-doma ZAVNOBiHa, zakuska skromna, društvo bogato. Ivan, Dževad, Hor KUD-a „Jedinstvo,“ moja Hajra i ja.
Po malo se pijucka, eglen je živ i zanimljiv, smijeha je pun hol, a i pjesma se poteže.
Pjeva i Hajra, prati je Hor „Jedinstva“ Franje Iđotića.
O Hajri kao dobroj pjevačici sevdalinki Ivan ima visko mišljenje.
Dževad, će nakon što je odslušao Hajrinu pjesmu:
„Sestro Hajro, dovešćemo te u Sarajevo pa ćemo od tebe napraviti opersku pjevačicu.“
Hajri je bilo do pjesme u kući i u uskom društvu, ali do karijere ne. Stidljiva kakvu ju je Bog dao, nisi je morao tjerati da zapjeva samo u rijetkim prilikama kada i nju ponese društvo i probudi se želja za pjesmom i nadjača njen strah od svega i svačega, pa i zasluženog isticanja onog što mnogi drugi nejmaju, dara za pjesmu.
Koju deceniju kasnije, pokrećm u Frankfurtu u izbjeglištvu prvi sedmični magazin na bosanskom jeziku „Eurobosnu.“ Uz pomoć Ivanovu, okupljam vrlo respektabilno društvo novinara, pisaca, analitičara, humorista, karikaturista, povjesničara…, na ideji intelektualne bitke za Bosnu, kojom teku potoci krvi nevinih.
Među prvim suradnicima su i Dževad i Ivan. Pridružuju se Midhat Ajanović, Dubravko Lovrenović, Tuhomir Loza, Arif Mesihović, Ivo Žanić, Marinko Čulić, Jelena Lovrić, Stojan Cerović, Širaz Muftić, Fahrudin Đapo, Mile Stojić, Juso Prelo, Sven Rustempašić, fra Luka Markešić, Ivo Komšić, Tunjo Filipović, Mirko Pejanović, Vlastimir Mijović, Nijaz Hamza, Dragana Tomašević Karahasan i dugi.
Svi su dobijali honorar čak i za kopije svojih tekstova. A Dževad i Dragana, Sven, nikad nisu ni spomenuli novac. Njima je bilo do novine preko koje su i sami mogli doći do javnosti davši svoj doprinos razotkrivanju istine o agresiji i genocidu, svjetskom bezobrazluku koji je Bosni uskratio pravo na obranu, domaćoj veleizdaji koja je drsko hvatala maha. Veleizdaji Alije Izetbegovića pobunili su se Sven Rustampašić, Dubravko Lovrenović, Bosanski Kongres; niko od suradnika „Eurobosne“ nije imao primjedbu na te tekstove, ali bataljon zavedneih novokomponiranih muslimana nasrnuo je bjesomučno na novinu. Džemaludin Latić, urednik „Ljiljana,“ Alijina desna ruka u propagandi veleizdaje, objavljivao je „odgovore“ na pisanje „Eurobosne“ sa gnusnim lažima, tvrdio je crno na bijelo kako su naši tekstovi nastali u beogradskoj KOS-ovskoj kuhinji. U isto vrijeme, Alija se baš okružio okorjelim kosovcima, a i njegov sin Bakir i SDA koji danas liju krokodilske suze za Dževadom. Džemaludin Latić sada pušta niz vodu svoga idola i mecenu đometne ruke Aliju, misli da smo zaboravili njegovu sramnu veleizdaju. To se čak ni pjesniku ne mere ni oprostiti ni zaboraviti, pogotovo ako je prevrtaner. Onda su došli Filipovići, Tunjo i Namik, i “Euronbosn” je i zaslugom Džavida Husića uništena.
Dževad se pokazao pravom mecenom kada sam uz novac i pomoć Nade Lüders pokretao petnaestodnevni magazin na bosanskom jeziku „Most“, kome je bio kum i nadjenuvši mu ime.
Veliki Midhat Ajanović, Dragana i Dževad, doputovali su mahsuz – Ajan iz Švedske, Dragana i Dževad iz Göttngena k nama u Hanau, da bi toj novini udahnuli ljudsku bosansku dušu i pokrenuli je.
Dok mi iznosimo na sto ideje o profilu novine, Hajra nam sprema burek za ručak kojeg će Dževad kasnije mnogo puta spomenuti kao nešto najljepše što je u životu pojeo.
Uz financijsku podršku gospođe Nade Lüders koja je prigrlila ideju magazina za Bosance, sam Dževad Karahasan je dodatno kod svojih njemačkih prijatelja isposlovao znatnu sumu novca kojom smo pokrenuli „Most.“ Dževad i Dragana bez honorara, moja obitelj i ja koji smo pripremali, lektorirali, korigirali i distrubirali – ni marke nadoknade. „Most“ je izišao u „gluho doba“ i bez dovoljno čitatelja ugasio se nakon trinaest brojeva. Tehnički urednik je bio Azem Ejubović. Veliku kolegijalnu pomoć imao sam od r. Nenada Žuje.
U jednom telefonskom razgovoru sa Dževadom upoznao sam njega i Draganu da se naša Alma namjerila udati za Nijemca. Znao je Dževad da ne mogu protiv volje svoje kćeri, pa mi je u svom stilu, duhovito tada rekao:
„Dragi Ibro, jarane, šuti i budi sretan! Šta bi da se uda za nekog našega, pa da je, ne daj Bože, tuče!“
Dogovarali smo se godinama, a nikad sresti ni u Grazu, ni u Sarajevu. Pratio sam književni uspon i čestitao Dževadu za nagrade koje je dobijao u Europi, Goeteovu medalju, radosno dočekao Draganinu knjigu o znamenitim ženama Bosne.
Onda, u ljeto 2016. sam se teško razbolio, dodatno mi natovarena srećom pogrešna dijagnoza raka pluća. Kasnije pisao sam o tome Dževadu, kada je i njega već snašla opaka bolest koja će ga odnijeti u Harem Alipašine džamije, ali nisam slutio dugo da mu je smrtna.
Za Dževada i jesu svi ljudi burazeri, ako valjaju i polića. Braća! Time je on univerzalno ljudsko biće i Božji dar.
Posebno mi je ostao u sjećanju naš susret u Mlinu na Uni. Dževad i Dragana su krenuli na Književno veče u Bihaću, javili mi, pa smo se našli na „ćundruk“ mjestu na Uni, nekoliko kilometara pred Bihaćem. Bilo mi je drago što se srećemo najzad, ali sebično sam držao banak, dok su Dževad i Dragana šutke jeli janjetinu. Govorio sam i o Facebook grupi koja se bori za povratak Ustava RbiH. Zamolio sam Dževada da nakon objeda kaže nekoliko misli o Daytonu. U tom interviewu je rekao ono zbog čega se i Americi i Europi, ali ponajviše našim uhljebima, koji se zaklinju u Dayton, diže kosa na glavi:
„Dayton je zločin i podvala. Borba za Republiku BiH ima smisla!“
Bio sam oduševljen i umjesto na Književno veče pohitio montirati video.
Kasnije, kada sam se pokušao pravdati za moj „vaz,“ Dževad mi je odgovorio da je on od mene očekivao da više pričam o sebi, Hajri, da se raspitujem o njima dvoma.
Danas se zbog toga pitam koliko sam pogriješio u životu stavljajući sve drugo iza Bosne.
Ne znam je li mi to Dževad halalio, rekao je samo „Neise!“
Da, obitelj je prva, Bosna je druga, sve ostalo je iza.
Dževad je jedan od rijetkih intelektualaca u Bosni koji je Dayton nazvao pravim imenom, podvalom i zločinom:
Drago što su sačuvana i pisma od Dževada u vezi sa mojim novinarskim radom i literarnim pokušajima.
Ima tome pedest godina kako je “Prosvjetni list” na anonimnom konkursu nagradio moju novelu „Sramota,”,nešto manje godina od kako sam nagrade dobijao od „Glasa“ iz Banje Luke. Ivan je jednu objavio u “Odjeku,” A “Ivu Japana” Karabeg u “Mostu.”
Nekoliko novela objavio sam u našem „Mostu“ i, pošto sam imao išaret da ih čitaju i Dževad i Dragana, pitao sam Dževada šta misli o tom mom udrobljenom novinarsko-književnom radu, ni tamo ni vamo, o žanru koji ne postoji. Poslao sam mu priču „Ahmedove cipele“ koju je pročitao, pa mi napisao da nije važan žanr, nego ono o čemu se piše, a da ja pišem o stvarnim likovima i događajima.
„I ti to dobro radiš i to se s radoću čita, bar mi stariji Bosanci.“
Dodao je:
“Mi u tome uživamo, a Tebi, osim što ne dozvoljava da Ti ruka zahrđa, čuva sjećanje, dokazuje Ti da si živio i da si zaista doživio to čega se sjećaš.”
Prošlo je dugo vremena, od tada, nikome i nikad nisam do sada spomenio te Dževadove riječi, neku vrstu amaneta.
Zabrinut (uzaludno, moguće glupo i budalasto!) Bosnom, okanio sam se davno novela.
A onda Dževadovo pismo o bolesti, otkazivanju književnih večeri, putovanja, liječenju…
Da bih ipak poslušao Dževada, za pisca i burazera, brata, moga prijatelja, posthumno posvećujem rahmetli Dževadu novelu – reportažu „Ćerim“ koju sam napisao u danu kada su Dževada na uzdignutim rukama prema nebu i zvijezdama nosili u Harem Alipašine džamije.
***
Dževadu KARAHASANU posthumno:
Ibrahim HALILOVIĆ
Ibrahim HALILOVIĆ
ĆERIM
Vjerovali smo kako daždevnjaci padaju s kišom s nebesa.
Trebali bi se ukazati nakon što bi nad Lisinom zagrmilo i provalio se oblak, na Riku sručila kiša ko iz kabla, a mi djeca radosno gacali po potočićima koji bi tekli našim mahalama, mutni i mlaki . Osvrtali se tamo i vamo, kisneći, ne bi li negdi ugledali daždevnjaka. Prepali bi se njegovih jarkih, vrištećih i prijetećih crno-žutih šara koje smo viđali na slikama u školskim knjigama; vidjeti ga na kiši u Rici, znatiželja je bila jača od straha.
Džaba su nas dozivali u kuću, prijeteći.
Možda sam jednom i vidio daždevnjaka, prepao se njegovih boja, zakrenuo glavu i utekao kući. Čeljad se čudila, kiša još pada, potoci teku pokraj kuće, a ja pod krovom. Za jake kiše i krupe, Majka bi izbacivala mašice na avliju, a Did učio naglas. Bujica bi znala odnijeti mlin, mlinara koji je pobjegao na krov, zajaziti riku grđom ispod ćupriju, iznenaditi goste u Sinanovoj kahvi koji bi se penjali na hastale da bi se spasili povodnja.
Bila su rijetka i zagonetna i ljudska stvorenja koja bi odjednom, kad se najmanje nadaš, kani u Riku, ko kap kiše iz vedra neba, odnekud, pa tu ostani kratko kod rodbine, ne znaš ni kad dojdu, ni kad odu.
Ćerim.
Stvorio se u Rici, pao s nebesa, iznenada, ko daždevnjak, nije trebala kiša. Odakle i od kuda, kome i kako, koliko dugo i zašto, kojim poslom i namjerom, da li u prolazu, ili stalno, za sada se ne zna. Morao je biti viđen kako silazi iz Čaršije niz Kujundžinicu u Riku, bio je krupan i naočit. Moralo ga se zapaziti, i jer je hramao na desnu nogu, kraća li je, šta li je s njom, nije znano. U desnoj ruci nosio kofer na kojem se ocrtavala gitara. U svemu, neobična slika. Nova, neviđena. U Riku nije mogao dohljumati neopažen, jer je uvijek onih koji vire i paze da nešto ili neko ne promakne. I mora da su ga neki iz Rike tako i vidjeli kako silazi iz Čaršije u Riku gegajući se, niz Kujundžinicu…
Slika koju nosim; uronjen u svoje misli sjedi za hastalom Perkanove birtije, odmah preko puta Sinanove kahve, koju je također ponekad posjećivao, uglavnom u “bašti” gdje je bilo izneseno nekoliko zelenih stolova. Kod Perkana gleda u čokanj rakije dopola ispijen. Cigaru odložio nakratko na papeljari, dim se izvija i naglo se gubi u kafanskom mirisima pića zgusnutom zraku.
Gitara na krilu, on se desnim pazuhom lagahno naslanja na nju, drži je, rekao bi da su srasli jedno s drugim; samo što nije, a ne znaš hoće li i kad će – zatamburati.
Gitara Willija Nelsona
Kasnije me je gitara koju sam viđao na televiziji kod živopisnog Willia Nelsona – američkog narodnog pjevača, folk-legende Istoka i Zapada, sad bogatu zvijezdu svu u raskoši i sjaju, sad bankrotiranog beskućnika, sjajnog pjevača i sjajnog insana, odličnog glumca i kafanskog i koncertnog pjevača – izgledom podsjećala na onu Ćerimovu. Willie je možda i nije imao samo tu, ali tu je najviše volio i teško da se ikad rastajao s njom. Ko ni Ćerim sa svojom.
Willie je bio vremenom i bogatašem, a Ćerim bio i ostao siromahom, ako gledaš šta je ko gitarom i glasom zaradio. Od silnog udaranja u tamburu, što trzalom, što vrhovima prstiju i noktima, progledala gitara, viri joj etiketa na dnu. A zvuk, nenadmašan, ko i Williev. Možda Ćerimova gitara i nije bila proderana, ali haj’ ti sada znaj. I Willijevu su krpili…
Slikama ne mereš zabraniti da se pojavljuju i da te vesele, raduju, obmanjuju, zavaravaju, krive se, blijede i nestaju.
Ćerim je bio nova slika u Rici, novi lik, drukčiji od nas, ali nekako se baš time što je drugačiji, uklopio među nas, postao brzo, a da nismo ni osjetili kad, dio i Rike i nas. Spajalo nas je nešto, zar, a šta bi drugo nego merak i ljubav prema muzici. Prije nego na proderanu Willijevu, Ćerimova gitara me je mogla podsjetiti i na neku iz tamburaškog zbora “Alija Đerzelez” koji je okupljao Ričane željne muzike i sevdaha, a takvih je bila puna svaka kuća. Te su gitare i basovi, primovi bili novi, uglancani, čuvani kao najskuplje blago. Moguće je kako je Ćerimova gitara po izgledu bila nako, ni ko ohrdana Willijeva, ni izglancana kao u nekog ričkog svirača, ne znam. Znam da je u Rici svojevremeno bio veliki, sjajan orkestar koji je svirao na veseljima, pirevima, priredbama i igrankama, na teferičima, ili samo za svoju dušu. u Zelinoj kafani, u Šehovića kući. Za svoju, ljudsku i ričku umjetničku dušu. Ali, te su gitare kao u zemlju propale, s njima i svirači, ostale su jedino u uspomenama starijih i na nekoj požutjeloj i haman izblijedjeloj fotografiji Foto Balića. Te gitare su otišle u zaborav davno, a Rika nestaje pred našim očima danas.
I tako je Ćerim postao dio Rike, Rike koju je oživljavao i likom, i pjesmom i gitarom.
Ne znaš ti kad je vakat Ćerimu zapjevati. Ne znaš ni ko će, a hoće li, neko iz birtije zapjevati uz Ćerima, ali si siguran da će Hadžal u neko doba basirati iz grla kao vratilom provaljenim. To basiranje Hadžalovo pomalo je ličilo na onu ljetošnju grmljavinu nad Lisinom.
Možda je Ćerim kradom pogledao kad će se pred birtijom iskupiti više slušatelja koji će, pijuckajući polahko s merakom, biti u prilici čuti i pjesmu i svirku Ćerimovu. Neko od njih, zahvalan i đometne ruke, mogao bi počastiti svirača-pjevača kahvom ili rakijom, mezom, ili baciti mu banku na hastal, unaprijed naručiti piće. Baš takvog ili takve možda je Ćerim i čekao, a takve brzo upoznaš.
U neko doba, kada bi odredio da je najisplatnije, najpogdnije i najprikladnije, Ćerim bi udario u žice, strugao trzalicom od jedne do druge, pa bi dao krila svom glasu. Pjevao bi tiho, svaka mu je bila poput serenade, kao da se bojao da nekoga ne uzbihuzuri svojim raskošnim i prodornim tenorom. Ugađao je slušateljima, a i sebi samom. Kad bi povuci nekoliko puta trzalicom po žicama, i uhvati akord, Ćerimov glas bi zaplovio i Rikom, do obližnje mahale, ne daleko. Poneko bi otvori i pendžer da mu se u kuću useli Ćerimova pjesma. Gdje god da si, Ćerim te je tamburom i pjesmom, svojom pojavom, vezivao za se, ali ne i za mjesto i vrijeme, je ti je davao ti mašti na volju, da meračiš, sanjaš, lutaš mislima, ploviš i putuješ u oblacima, kuckajući u ritmu nogom o pod, pjevušiš za njim.
„Sa grana uljana, nju here laguna!”
Stihovi su to jedne od Ćerimovih pjesama, nezaobilazne u njegovom bogatom, uglavnom sevdalijskom i starogradskom, ali eto i špansko-meksičkom repertoaru. Biće da su to samo daleki iskrivljeni i u magli vremena i slabog pamćenja i pjevača i slušatelja odjeci nekih šapanskih riječi, Bog zna šta god značile. Ali, zvučale su skladno i fino upakovane i usklađene u mješavini miruha bosansko-meditersko-meksičkih nota. Tako je i upamćeno.
I moje društvo, Hadžal, Ivan (ako se ne varam) i ja zapjevali bi sa Ćerimom, a kasnije, kada ga je nestalo iz Rike, pjevali bi baš te stihove i baš po toj Ćerimovoj špansko-meksičkoj kajdi. Baš nas briga šta su riječi značile, bile su nam ugodne, nakićene ljepotom i čežnjom, bile su tugaljive i srcu nam bliske.
Ćerim bi od akšama, pa sve do zatvaranja kahve i ispraćanja zadnjih gostiju, bio u birtiji, ali nikad ne dosađujući ni svirkom ni pjesmom. Nikad ga nisi vidio pijana. Znao je tačno kad i koliko i zapjevati i uz mezu popiti. To je bio akšamluk, nekad i u sred dana.
Bio rahat s nama slušateljima darodavcima, bili zadovoljni i mi koji smo ga slušali i ponekad pjevali s njim, za njegovim hastalom, u budžaku birtije. Ne zna se je li bio “pod ugovorom” i na kakvoj plaći kod Perkana.
Spavao je u onoj harabatiji od “Opela-Olympije” koju je u baštici pokraj birtije još držao Perkan.
Auto odavno nije voženo, gume legle, Perkan ga ne misli ni popravljati, ali ga ne odvoze na otpad. Sjedala mehka i neizderana, stakla čitava, unutra je komotno i udobno, čisto, taman za miran san Ćerimov. Spavao bi na zadnjem sjedalu, na prednjem bi odmarala i konačila njegova gitara. Tako je bilo sve do prvih mrazeva studeni i kiša te godine.
Kako došo, tako i ošo.
Uzaludno smo pogledali prema praznoj “Olimpiji”, zagledali nije li Ćerim u birtiji. Nije se nikad više pojavio, osim u uspomenama. Perkan je zagonetno šutio o Ćerimovom odlasku.
I sad ponekad zapjevam:
“Sa grana uljana, nju here laguna! Porka me, porka me!”
Haman da nejma birtije u Ključu, Bosanskom Petrovcu, pa i Sanskom Mostu (i danas mislim da je Ćerim iz Sane) u koju nisam zalazio. Kada je nestalo Ćerima iz Rike, uzdao sam se da bih ga mogao zateći u nekoj birtiji, čak i u nekoj seoskoj zabiti, u krčmi. Ali, ne bijah te sreće..
Zato ga uvijek najdem u nekoj magazi uspomena iz davnih vremena.
Rika je i sada na istom mjestu, samo to nije Rika.
Birtija je na istom ćošku mahale Uspolje i Banjalučke ceste, samo pjesma ni nalik ni na svdalinku ni na Ćerimovu špansko-meksičku-ričku i bosansku. Čak ni jojokanje nije kakvo je nekad bilo kada bi Šaban sa svojim Tribovcima nasloni ruku na uho pa zajojoči u toj istoj birtiji. Sada je nekako prijeteće, sirovo i zloćutno. Perkan je u zemlju u propao, poslugu ne mereš prepoznati. Ne zalaziš ni u bašču ni unutra.
Sa ričke Džamije čuje se i ezan sa razglasa, ni nalik Didovom. Haman da u džamiji niko i ne klanja. Ričana ni za sjemena.
Bog zna je li Ćerim živ.
Ako je “preselio” ne nam gdje mu je mezar, nejmam koga pitati. Gdje god, nadam se da je veseo i u hori za svirkom i pjesmom, u nakoj zagušljivoj birtiji, ili tamo gdje teku čiste rijeke, ako je napustio ovo nas malo što je ostalo. Proučio bih mu El Fatihu, neće mu nauditi.
***
Dževad Karahasan kojem posvećujem ove redove sjećanja, leži u Haremu Aipašine-džamije u Sarajevu. Rano je otišao, ali iz mog sjećanja nikad. Samo se vinuo stazom uspona od gnijezda do zvijezda.
Ibrahim Halilović rođen je 1946. u (Mrkonjić Gradu) (Varcar Vakufu) gdje je pohađao gimanziju. Završio učiteljsku školu u Jajcu.
Pisanjem se bavi od 1969. Prvu novelu pod nazivom “Sramota” objavio je “Prosvjetnom listu” u Sarajevu. Novele objavljivao u banjalučkom “Glasu”, sarajevskom “Oslobođenju“, “Odjeku”, te u “Mostu” Hanau, Njemačka, i “Mostu” – Mostar.
Novinarstvom se bavi od 1970. Od 1978. profesionalno radi na Televiziji Sarajevo, Dopisništvo Jajce, sa statusom reportera – samostalnog urednika. Sarađivao je honorarno s “Glasom”, “Oslobođenjem”, “Politikom”, “Večernjim listom”.
Koautor je fotomonografija “Mrkonjić-Grad” i “Bjelajce”. Za vrijeme komunističke vlasti bio je proganjan i zatavaran, a nekoliko puta mu je bilo zabranjivano raditi na području Mrkonjić-Grada i Šipova zbog kritičkog novinskog izvještavanja. Na početku agresije na RBiH bio je uhapšen na punktu srpske milicije u Majdanu. Sredinom maja 1992. prelazi tajno u Jajce, gdje osniva i uređuje lokalnu TV Jajce, kojoj je glavni i odgovorni urednik.
Po nalogu srpske vlasti, milicija je uhapsila njegovu obitelj u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu) – suprugu i dvoje maloljetne djece koji su držani kao taoci pod danonoćnom milicijskom stražom u kućnom pritvoru od sredine juna do 21. septembra 1992., zajedno s roditeljima predsjednika lokalnog HDZ i porodicom novinara Mehmeda Buhića. Uz oko U većoj grupi civila iz Mrkonjića, Razmijenjeni su za zarobljene četnike u Jajcu 22. septembra, kada odlaze u Hrvatsku, a potom u Njemačku gdje ubrzo osniva sedmični magazin “Eurobosna”, čiji je bio glavni i odgovorni urednik.
Godine 1997. pokreće vlastiti magazin “Most”, koji je izlazio na bosanskom jeziku u Hanau. Od 1999. živi u Kanadi, u Windsoru, gdje je pokrenuo radio-emisiju za gradjane BiH. Povremeno objavljuje reportaže na BHT1, a potom na TV Federacije BiH. Dobitnik je nekoliko godišnjih nagrada TV Sarajevo kao autor filmskih novinskih priloga, te godišnje nagrade Udruženja novinara BiH.
Dževad KARAHASAN o mojim reportažama-novelama–pripovijetkama
Dragi Ibrahime, dobri moj jarane,
hvala Ti za pripovijetku “Ahmetove cipele” i za lijepu refleksiju o mom tekstu za Berlin. Mislim da Ti je strašno pametno sto pišeš ove pripovijetke-sjećanja-ispovijesti (nema u našem vremenu čistih žanrova, nikad periodi kriza nisu imali čiste žanrove ni u jednoj grani umjetnosti; to jest imali su ih u sub-umjetnickim firmama komunikacije)
– Ti to dobro radiš i to se s užitkom čita, bar mi stariji Bosanci to rado čitamo i u tome uživamo, a Tebi, osim što ne dozvoljava da Ti rukazahrdja, cuva sjecanje, dokazuje Ti da si živio i da si zaista doživioto čega se sjećaš. Mislim da to nije neka glupa “psihoterapija”, ali jeste jako dobro za dušu.
(2002.)
Ivan LOVRENOVIĆ: KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK
Ivan Lovrenović, Zagrepčanin, Sarajlija, ali dušom uvijek Varcaranin gdje je odrastao uz Didovo kolino, kojeg je rat zatekao u Sarajevu, napisao je u svojoj kolumni u „Oslobođenju“ ratni zapis o Varcaru na osnovu mojih oskudnih izvještaja koje sam slao iz Jajca gdje sam tajno prešao polovinom maja 1992. Sa Varcarem nije bilo nikakvih veza – telefonske linije prekinute, putevi blokirani, četnici sa okolnih brda oko Jajca biju iz svih oružja, raketama iz Podrašnice, avijacijom iz zraka; taj Ivanov zapis prenosi Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ od 19. srpnja 1992.
„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“
Ivan kaže, a Alija prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina“. Tome bih dodao još dvadeset godina i nove firme, partnere i koalicione partnere s kojima javno pandžu lomim – SDS, HDZ, SDA, SSND, SBiH, IZ njihovu, za šaku maraka kupljenu intelektualnu elitu, poslušne medije,
Ivan Jakovljević, predsjednik Općinskog odbora HDZ Jajce, jedan od organizatora otpora četnicima, susnivač TV Jajce u sastavu RTVRBiH: ‘Tamo gdje je Halilović podmetao glavu,, mnogi nisu smjeli ni svoju proderanu cipelu.”
To je tačno; samo bih na tih dvadeset – dodao još dvadest go
Inspektori SUP-a Mrkonjić-Grad su morali poštivati proceduru prilikom slanja poziv a na informativne razgovore; ovaj poziv nije bio protokoliran, drugi nije imao pečat, a treći potpis. Nisam se htio odazvati sve dok nisam dobio ispravan službeni poziv kao proporućenu poštu. Kada sam se sreo sa inspektorem Radićem, nisam odao svoj izvor informiranja. Sada ne želim da iko hvata zmiju mojim rukamaSDS Jajca mi ne garantira sigurnost
Kako tada, tako i sada na čestoj meti nacionalista svih boja i dezena, koji se predstavljaju i tužiteljima i sudijama i izvršiteljima lažnih presuda.
Darija Kordića poznajem iz vremena kada smo i ja i Mehmed Buhić bili dopisnici “Večernjeg lista” mi iz Varcar Vakufa, Kordić iz Busovače. Nikada se nismo sreli prije rata, mada je bilo prilika jer je “Večernjak” organizirao okupljanja dopisnika i bio darežljive ruke za sofrom u hotelima gdje su ti dogovori održavani. Ako je i prisutvovao, bio ne potpuno nezpažen i nepoznat.
Snimak počinje tako što Kordić prepričava svoj razgovor sa jednim od prisutnih na skupu: “U tišini me je pitao da li je vrijedan zatvora, rata. Rekao sam mu da ću to ponoviti, neću mijenjati ni sekundu, svaka sekunda je vrijedna toga.”
Pred sh-agresiju i genocid nad Bosnom i Bošnjacima, pročulo se da je Kordić od malog piskarala rijetkih vijesti iz Busovače, postao jedna od zvijezda na zločinačkom Tuđman-Miloševićkom nebu nad Bosnom. Postao je ne samo obično potrčkaralo i izvršilac zločinačko genocidne te politike u Bosni, nego i važan budža u rukovodstvu Herceg Bosne, zločinačkog HVO-a, posebno u Središnjoj Bosni.
Malo mu bilo 116 nevinih žrtava samo u Ahmićima. Ni nakon zatvorske kazne nije se promijenio mada drži krunicu u rukama, misli da je i krščanin i Božje stvorenje. Opet bi Kordić krvavih ruku do lakata zločin s merakom ponovio, opet s krunicom. Vrijeme je monstruma kao i onih koji s monstrumima tikve sade, obožavaju ih; vrijeme je i onih koji sa obožavateljima ratnih zločinaca dijele vlast kako bi Bosnu uništili a Bošnjake potrijebili, sve ne račun zloinaca i svog šićara
Prije nego što je okrvavio ruke, bavio se mutnim poslovima oko razgraničenja sa saveznicima četnicima, sve za Hrvatsku i Herceg Bosnu, Veliku Srbiju, s kojima je imao dobru suradnju, savezništvo i pomoć u topništvu, kada su u pitanju bili Muslimani.
Sudbina, pripadnost Bosni, neutaživa želja za slobodom, odvela me nakon hapšenja na četničkom punktu, prijetnji smrću, napada na imovinu i život, sredinom majam devedest i druge u Jajce. Moji ne htjedoše sa mnom, ta ko bi ih ubijedio, ko bi pomislio da će četnik klati žene i djecu (kao u Jezeru), zatvarati kao njih kao taoce, ko bi i u snu pomislio da će biti rata, pogotovo kada te Alija ubjeđuje da mirno spavaš. I čekaš kao janje na klanje.
Svaki sam dan prelazio preko tog četničkog punkta. Pretresali su i mene i moj “Golf,” sumnjali da švercam oružje, lajali, optuživali me da vozim onu “Tojotu” koju su naši zarobili na punktu kod Hotela “Jajce” nakon što je vozač Komande četničkog bataljona “Dušan Silni” umjesto u Mrkonjić, produžio prema Jajcu. Optuživali su me da u nisam pisao istinu u mojim izvještajima o incidentu u Barevu kada su rezervisti odbili predati oružje jajačkoj policiji, ubili jajačkog policajca Ladana; vidjevši ubojstvo, Ladanove kolege usmrtile su šestoricu rezervista kao odmazdu i osvetu na licu mjesta. Tadašnji predsjednik suda na moje molbe danima nije me udostojio saopćenja nalaza zvanične istrage o tome, što je četnicima davalo povoda da mene napadaju i da mi prijete. Na TV SA sam objavio izjave svjedoka Srba, ali džaba, to je za njih bila “montaža.” General Talić je iz Banje Luke prijetio da i zbog toga u Jajcu neće ostati kamen na kamenu. Srbima je od kuće do kuće podijeljeno još ljetos oružje, svaka araba te je mogla ubiti. Oni inače sude bez suda i sudije.
I kada sam se odlučio otići u Jajce, mislio sam da će se za desetak dana sve smiriti i da ću e serez vratiti kući. Razmišljali smo da moji krenu sa mnom, ali smo strahovali da će nas na punktu u Majdanu četnici spriječiti da prođemo, željni moje krvi. Prijetili su kako čuvaju zadnji metak za me, pokazivali mi taj metak, te da će me ispeći na ražnju. Sa svojima sam dogovorio da ću u Jajcu ostati samo kratko, dok se ovo ne smiri, makar malo. Dogovorii smo se da oni ipak dođu za mnom u Jajce ako ja sretno prođem. Tako je sigurnije za sve. I pokušali su nekoliko dana kasnije, torbe spremne, taksista Rasim Velić pred zgradom, da ih preveze preko Vlasinja i Bareva u Jajce. U zadnji trenutak su morali odustati jer su po Vlasinju padale četničke granate. Rasima su četnici pretukli.
Prešao sam preko punkta, pa u strahu dalje pokraj “Angroprometa” u Jezeru u kojem je bilo na stotine četnika rezervista JNA. Već su premlaćivali nedužne. Nisam smio ponijti sa sobom ni četkicu za zube, da čete ne bi pomislile da odlazim (bježim!) zauvijek, a da mi nisu došli glave.
Od tada su počele moje muke, pa možda bi bilo bolje da me je četnik ubio u Mrkonjiću ili ispekao na Manjači na ražnju. Umjesto četničke SAO, dočekala me ustaška vlast u pritaji spremna da mi se i ona krvi napije, ne budem li u suru.
Putevi se zatvoriše, četnici kidišu svim mogućim oružjima, sa brda, raketama iz Podrašnice, kasetnim bombama iz zraka, ubijaju snajperima, ruše “maljutkama.” Pritajeni, naoružani do zuba Tuđmanovi i Bobanovi bojovnici čekaju ko zapeta puška da otmu legalno izabranu vlast i da nas Bošnjake (i ono jajačkih Srba ostalih u gradu) pretvore u podanike, roblje, ako nas i ostave na životu.
Vodim TV Jajce, podižemo moral obrane.
Vjerujem iskrenom borcu TO Arminu Saračeviću koji nas kod kapije brani nakon prvog četničog napada, tvrdeći da četnici ne mogu proći. I nisu tada. Tada nismo puno znali o trgovini između saveznika kojom je Boban prodao Jajce Karadžiću za skupe pare, ali da bi deal uspio, moralo je nestati Muslimana, bilo od ustaške, bilo od četničke ruke. I to je bio problem za realizaciju trgovine, pa se četnički napadi otegli u ljeto 1992. sve do kasne jeseni. U jedinicama branikaca ilo je boraca i Srba i Hrvata i Roma i ostalih. Ustaše pokušale oteti vlast, neki jajački Muslimani se polahkomili, jedva dočekali (imam snimak ankete o tome!) da će im biti bolje kao hrvatskom cvijeću, javno hvale HVO i HB, kude borce TO, Midhu Karadžića. Kritikuju ih zbog loše snabdjevenosti osnovnim namirnicima, a zaboravljaju da prolaz i ljudi i roba ne brane samo četnici, nego i Bobanove ustaše.
U Jajcu su ustaše crnokošuljaši ubijali nedužne ljude, HVO zatvarao nevine, HOS-ovci lijepili Pavelićeve slike po gradu, Jajčani ih trgali. Nisu htjeli, nismo htjeli, pod fašističku zastavu Herceg Bosne, iako bi neki od nas biki privilegirani: Nismo izdali ni sebe ni Bosnu, za razlliku od Izetbegovića, Nikšića, Konakovića, Forta…
Na TV Jajce svaku noći gostuje Nikola Bilić, predsjednik IO Općine Jajce. Na grudima mu dvije značke, grbovi Herceg Bosne i RBiH. Vjerujem mu u iskrene namjere. Svjedoci kasnije tvrde da onaj bosanski grb skine sa grudi čim zamakne iza Krušćice, Bobanu u Grude na temena.
Onda puč HVO-a. Hoće vlast u Jajcu, otimaju je “vojno-redarastvenim” sredstvima, ali ne uspjevaju. Narod, prepadnut sukobima Muslimana i Hrvata, masovno bježi. Ne znam ništa o mojima… Otegli se razgovori o razmjeni. Mnogi s raspituju za svoje, meni ne daju. Vodim TV Jajce, šaljem izvještaje na TV SA, neke snimke objavljuje HRT, neke bez mog znanja iz arhive poklanjaju nekoj ustaškoj dopisnici HRT. Midhat Karadžić i njegovi hrabri horozovi kojim a se okružio, poput podrumaša i pijanca Šabića, haman bi ratovali protiv HVO-a. Odbijam im ulazak u studio TV Jajca, Šabić me vrijeđa da sam se kroatizirao. Popio nam svu rakiju koju smo dobili na poklon. Nikad se nije pojavio naTV da bi osokolio narod i borce. Srećom, u Jajcu je bilo trezvenih ljudi i među Bošnjacima i među Hrvatima, koji su spriječili sukobe, među njim, siguran sam i onaj koga smo zvali Bećar.
Na intervenciju fra Marka, dobili smo dozvolu za stalni (do daljnjeg) odlazak iz Jajca. Za Herceg Bosnu to je odobrenje za povratak nikad, jer smo bili trn u oku Herceg Bosni, njeni protivnici. Uvidjeli su da me ne mogu pridobiti, da me Armija neće ubiti, pa je bolje da im ne štetim, stoga mi daju dozvolu za stalno
Nikola Bilić kopa i rukama i nogama da uspostavi Herceg Bosnu. Kupuju građane podjelom penzija iz hazne Herceg Bosne. Ne možeš u Jajcu ništa kupiti, trgovine opljačkane, prolaz robama preko HB nemoguć. Kaže mi, ili Herceg Bosna, ili ni zrno brašna za prehranu ili metak za obranu neće proći u Jajce. Pitam Nikolu, bi li on pristao na tako što da je on u takvoj prilici, kaže da ne bi. Pa što tražiš od nas!
Nogama i rukama potrčkalo HVO-a i Herceg Bosne Zoran Ljubićić radi na otimanju TV Jajce, kako bi lakše uspostavili Herceg Bosnu. Ne podnosi me, laže na me, protura laži da sam četnički suradnik. HVO traži da me Armija RBiH uhapsi. Dogovaraju se kako da me se makne, a da izgleda nesretan slučaj.
Najzad, i moja familija dolazi u Jajce sa oko trista civila u razmjeni za četnike uhvaćene na Barevu na jurišnom položaju odakle su širili smrt po Barevu, Podmilačju, Jajcu.
Sa logorašima s Manjače je i brat Muharem, kostur, frcio s pameti od četničkih batina i gladi. Kada bi ga tukli, uvijek bi spominjali mene kao ustašu.
S nebesa padaju kasetne četničke bombe.
Pošto sam javno, preko Radija Jajca izjavio da ću napustiti Jajce “čim moji dođu” (a razmjene ne bi bilo ako ne dođu!) napuštamo Jajce iz mnogo razloga, nekih već pobrojanih. Nije to u nekim slučajevima borba za slobodu koju sam sanjao i za koju sam žrtvovao i sebe samog. Pa kad su četničkie granate i sudbina spriječile da moji ranije ne dođu u Jajcu, sad kad smo se sastali, nećemo se po cijenu života rastati, zakleli smo se u razmjeni pisama preko Crvenog krsta.
Buhić i ja čekamo da se zamjenik zapovjednika mesar Petonjić smiluje, primi nas, te nam izda dozvole HVO-a kako bi se mogli preko Herceg Bosne sa obiteljima prebaciti u Hrvatsku, pa dalje, znamo kud i kome. Daj samo da se izmaknemo iz ovog pakla, da nam ne stradaju najdraži. Brat Muharem ima liječničku uputnicu dr. Ribića za Bolnicu u Split. Jedan kratki ustaša (pigmy), maša se za pištolj, hoće da nas stjera u sklonište, padaju kasetne bombe, a on se, biva, brine o našoj sigurnosti. Odbijamo, a on se i dalje maša za pištolj i prijeti.
Najzad prima nas “dozapovjednik” i potcjenjivački nas mjerka. On, dojučerašnji dobar mesar u Kozluku, anonimus, veeelika je budža Herceg Bosne i HVO-a u Jajcu, nije šala zamjenik komandanata obrane, gospodar naše sudbine.
Cigara mu izmađu po jednog donjeg i gornjeg zuba, taman da se zubi ne maše. Kroz dim će:
“Vi ste Armijni, ne možemo vam dati dozvole!”
“Mi smo svih onih koji se bore za slobodu!” kažem mu.
“Vaši bježe sa bojišnice!” Petonjica će, služeći se čistim Tuđmanovim novogovorom, u sred ikavskog Jajca.
“A gdje ti je zapovjednik, ” pitam, ne znam danas otkud mi toliko hrabrosti pred dozapovjednikom koji drži u rukama sudbinu i moju i mojih najdražih. Pečat na hastalu, dozvole, pištolj za pojasom. Vlast i sila!
Šuti mesar! Dogorijeva mu cigara između dva zuba, zaprepašteno gleda u me.
“Šutiš. Ne znaš. Eh, pa da ti ja kažem. Zapovjednik ti je odjurio na Čanino polje. Tamo su bojovnici HVO-anapustili šest rovova, pa je otišao vraćati bjegunce u ispražnjene rovove!”
Mogao sam se usrati od straha, ali nisam. Petonjica ni ha ni bu, nego izreče presudu.
“Ne dam vam dozvole!”
Praznih šaka uputimo se iz tih stopa u Podmilačje, fratrima, tražiti od njih pomoć ne bi li se Petonjica, gospodar sudbine grada i naše smilovao. Fratre sam branio na TV Sarajevo od prijetnji četnika iz Šipova, oni me primili pod svoj krov, znao sam da će nam pomoći, iako je fra Marku bilo žao pri pomisli da ćemo napustiti Jajce.
U avliji Samostana zatičemo fra Marka i neku osobu kako pogledaju prema onoj strani gdje je Barevo, gore visko četnici. Prepoznamo Darija Kordića, pozdravismo se i s njim. Ispričamo muke oko dozvole, sluša i Kordić, pa će on na to:
“Ne idite iz Jajca! Garantiraćemo vam sigurnost. Možete raditi u bilo kojoj našoj službi informiranja. Daćemo vam dozvole za slobodno krtanje diljem Herceg Bosne!”
Odbijemo bez razmišljanja tu ponudu, a Kordić reče da mu je žao. Nije nas strah granata, ali sukoba Armije i HVO jest. A glavni razlog je pljačka grada, čak i stana borca u Kokinoj bašći dok je bio na liniji prema četnicima. Nije to borba u koju smo krenuli. (I Buhićeva obitelj je ostala u Mrkonjiću jer je “niko nije dirao.” I obitelj Harija Maslića je ostala, kao i Edhema Ćuka, Velića, Harija Maslića. Mislili su da je tako najbolje, najsigurnije i prevarili se.)
Na intervenciju fra Marka dozaovjednik mesar naglo promijeni mišljenje, pa nam izdade dozvole i mi legalno s dozvolom za nepovratak, napustismo Jajce.
Kasnije čujem da je Kordić dolazio više puta u Jajce da bi vrbovao za Herceg Bosnu. Ljubičeć se sastajao s njim. Pokušao je vrbovati za Herceg Bosnu rukovodioce i borce obrane. Još i gore, dolazio je Kordić ne bi li se sreo sa četnicima s brda, saveznicima kojima je Boban prodao Jajce ne pitajući Muslimane i ostale koje je mislio istrijebiti. Saveznicima četnicima je trebalo objasniti da u trgovini nije do Bobana i HVO-a, nego do Muslimana i ostalih branitelja kao tvrdog koštunca. Je li dolazilo do tih sastanaka, nije mi poznato.
Armin Saračević, hrabri branitelj Jajca, koji se prije rata suprotstavio četnicima, borac koji je imao sukob i sa Midhatom Karadžićem zbog nepravde, piše mi kako su on i Zlatko Jančić, odbili primamljive ponude od Darija Kordića.
Armin Saračević:
“Sve što pišeš ja sam slično doživio.
13.8. 1992. došao je kurir u naš štab. Trazio ja da dođemo u Prude. Zlaja (Zlatko Jančić, zamjenik komandanta obrane) i ja smo otišli dole i u Hajića garazi čekao nas je Dario Kordić sa Goranom Lulićem. Ponudio nam je da se Zlaja postavi za komandanta grada, a mi (branitelji – borci Armije RBiH, op. I.H.) da se stavimo pod komandu HVO-a.
Mi smo to odmah odbili. On je sjeo sa svojom pratnjom u kampanjoli i otišli u pravcu Travnika.
Otprilike za sat vremena počela je velika četnička ofanziva kada je izgorila cijela Gornja mahala.
Tu četničku ofanzivu nam je Kordić poslao zato što smo mu odbili saradnju. Od tada je počelo sve nizbrdo u suradnji zajedničke komande.
Što se mene tiče ovo možeš slobodno objaviti jer je istina koju ja mogu potvrditi.”
Evo objavljujem zaprepašten Kordićevom izjavom da bi on zločin nad Bošnjacima ponovio, genocid i urbicid u Ahmićima ne razmišljajući ni sekundu, ne žaleći zatvora u kojem je proveo dvije trećine od 25 godina robije za zločin u Ahmićima i druge masakre po Središnjoj Bosni. Koliko je lično zaslužan za pad Jajca u četničke ruke, on zna, i, svojstveno njegovoj krunuci, on bi to ponovio, ali iskusniji, pa temeljitije i brže. Za monstruma ljudski život ne znači nšta, nema kazne koja ga može osvijestiti. I Kordića dio Katoličke crkve i službena politika RH i HB drže za sveca.
Ratni zločin i njegovi obožavatelji današnji vlasnici Federacije BiH. Udruženi zločinački pothvat na čelu sa Tuđmanom, žilav je i živ, uspješno se brani i hrani fašizmom, ali i veleizdajom tzv. Bošnjaka koja kao na tekućoj traci traje od prije rata do danas. Zahvaljujući njima, Herceg Bosna odavno stanuje i vlada u Jajcu. Ima dobrih izgleda da se ozvaniči kao Treći entitet uz pomoć Nikšića, Konakovića, Forte koji ne haju ni za zločine i genocid, brinu samo o svom džepu, obraza debelog kao đon
Zahvaljujući veleizdajnicima poput Alije Izetbegovića, Kordić i ne mora ponavljati zločin, posebno od kako je na vlast došla nekakva Trojka veleizdajnika koja ubrzano nastavlja Izetbegovića zlodjelo, u petoj brzini.
Zločinački stisak ruku za zločinačko uništenje države Bosne i Bošnjaka
Njima ne smeta zločinačka Herceg Bosna, niti genocidna RS. Njima je dobro pod Čovićevom ustaškom u Dodikovom četničkom upravom kojima ispunjavaju želje za uništenjem Bosne i nestankom njena najbrojnijeg naroda koji je diskriminiran, opljačkan i prepadnut mogućnošću nestanka. Njima ne smeta negiranje genocida i UZP-a, niti rušenje Starog mosta, muzej zločinačkog HVO-a na Heliodromu gdje su ubijani i mučeni Bošnjaci. Njima ne smeta za zločin presuđena Herceg Bosna niti rasistički Čović-Milanović-Plenković-Schmidt zakoni, niti vlast manjine nad većinom. Njima smeta Bosna. Njima je na umi samo njihov lični interes, a državu na konjske repove, narod neka nestane.
Na popisu branitelja Jajaca ARBiH ne znam je li Armin Saračević, ali znam da ja nisam na spisku čak ni djelatnika
kao HVO branitelji u Odsjeku obrane, na što sam ponosan. Na općninskom zvaničnom popisu djelatnika TV Jajce, nema mnogih branitelja, a ni mene među “djelatnicima” TV Jajce. Tu su svakako Zlatko Đeladinović i Mario Kolak koji su se zakitili odorama HVO-a, išli snimati okolo mimo moga znanja i odobrenja, pa sam ja potvoren da odajem braniteljske položaje!!!
Jajcem po izbornim rezultatima vlada SDA, a u stvarnosti Hrvatska preko Herceg Bosne. Jajce su proglasili hrvatskim, kao i srbi – srpskim gradom
Dokaz su i primjeri iz ovog teksta koji sigurno nisu usamljeni. Dokaz je i taj da u Jajcu nije došlo do sukoba HVO i Armije RBiH. Kordić nema razloga za novi zločin ni u Jajcu jer se zločinački ciljevi u Bosni uz pomoć domaćih velizdajnika ostvaruju mirnim sredstvima veleizdajom koja za sada prolazi nekažnjeno.
U Jajcu je na vlasti veleizdajnička SDA, a politički, ekonomski, vlada Herceg Bosna koja određuje sve, pa i koliko će kapi vide pasti preko Vodopada, hoće li biti poplava ili ne, hoće li koji Bošnjak biti zaposlen. Zvanično nečelnik je Edin Hozan, a glavni baja je Šimunović.
Nikad me niko nije zovnuo ni o kakvoj godišnjci, Danu oslobođenja, proslavi Radija, što je svojevrsni dokaz moje ispravnosti, zar ne! Nije ni Armina, ni mnoge druge.
Ma nisam se ni ja za to borio, nego za slobodu, pa mi i nije mjestu na tom spisku.
Na pravom spisku branitelja koji je nevidljiv od strane vlastodržaca, su toliki poginuli hrabri borci Armije RBiH, koji su zaslužili mnogo više od popisa ispred Esme-sultanije džamije, jer su se oni borili za Bosnu, a Bosna ova im to ne priznaje, a pale su brojne nevine žrtve. Prigrabila ih jeSDA i Islamska zajednica, država ih mlati. Taj spisak i vječni spomenim su zaslužile obitelji poginulih, svi unesrećeni, ali Bosna nije slobodna, a ni Jajce...
U ime svojih palih suboraca, njihovih familija, u ime slobode, u ime živih, u čast Bosne i Jajca, njihovog vječnog trajanja, slobode, ni Armin Saračević, ni suborci, kao i mnogi svjesni građani, neće dozvoliti da se Kordićeva zamisao o praktičnom i krvavom zločina ponovi niti veleizdaja oživotvori.
“SAD i UK i evropske sile su se pažljivo brinule kako bi osigurale da Beograd NE bude smatran odgovornim za genocid nad Bošnjacima pred ICTY i ICJ-om kako bi promovisali integraciju Srbije u NATO i EU. Dakle, ova presuda bi se mogla iskoristiti u tu svrhu i dati Bosni neku polugu koja će se koristiti protiv Srbije u odnosu na RS. Ako Srbija želi u EU i NATO, moraće da vrši pritisak na RS da ukine Dejtonski ustav i da nam da normalan ustav za sve građane države u skladu sa normalnim evropskim standardima kako je presudio Evropski sud za ljudska prava u slučaju Finci . Fab.”
Original izjava:
“The US and the UK and the European Powers had been very careful to make sure that Belgrade was NOT held responsible for the Genocide against the Bosnians at the ICTY and the ICJ in order to promote Serbia’s Integration into NATO and the EU. So this Judgment could be used for that purpose and give Bosnia some leverage to be used against Serbia over RS. If Serbia wants into the EU and NATO, it will have to pressure RS to dismantle the Dayton Constitution and give us a Normal Constitution for all Citizens of the State in accordance with normal European Standards as the European Court of Human Rights ruled in the Finci Case. Fab.“
Prof. dr. Francis A. Boyle u izjavi povodom ptrsude Stanišiću i Simatoviću za UZP u RBiH.
Prof. Boyle je autor i uspješni zastupnik Tužbe RBiH protiv SCG za agresiju i genocid.
Sve što je na Svjetskom sudu (ICJ) dobijeno, dobio je prof. Boyle. Zato mu uručen otkaz do Izetbegovića,,oduzeto pravo na RBiH državljanstvo, te obojena ponuda da nas zastupa u reviziji spora na ICJ koji je B. Izetbegović uništio.
Komšić se nije ni osvrnuo na ponudu prof. Boyla da ga besplatno savjetuje.
Vtijeme je bilo davno ispraviti greške počinjene prof. Boyleu. To su greške prema nama i našoj državi. Angažirajmo ga sada da nam vrati dostojsnstvo i suvetdnitet!
Dženana DELIĆ
Ibrahim HALILOVIĆ
Profesor dr. Francis A. Boyle, uspješni, ali nasilno odstranjeni
Ibrahim Halilović 