Sabahudin ŠEHOVIĆ: BILAJCE, DRUGI KRUG PAKLA – LEŽIMO NA REŠETKAMA KANALA, ČEKAMO DA NAS POKOLJU
Bilajce, drugi krug pakla, ležimo na rešetkama kanala, čekamo da nas pokolju Odvezli su nas u Bilajce, desetak kilometara udaljeno selo od Mrkonjića na putu prema Banjoj Luci. Poizbacivali su nas iz auta i utjerali u garaže Transportnog preduzeća “Udarnik”. Tukli su nas i dalje, pa je svaki od nas bio krvav, a najviše Fahrija Bahtijarević i moj sin Suad. Tako izubijane natjerali su nas da legnemo potrbuške čelom naslonjenim na rešetke nad kanalom. Rekli su: Kada nas budu klali, krv će oticati kroz rešetke i neće im prljati prostoriju. To su isplanirali i to su nam obznanili.
Dok smo bili u ležećem položaju, počeli su nas onako polumrtve i izmrcvarene ponovo mlaviti, a pritom su stalno spominjali “doktora” kojeg čekaju da nas tu na kanalu pokolje, jer oni nisu zaduženi za to. To je bila grupa na čelu sa Milom Todorovićem i Žutim. Opet su se okomili na mog sina Suada. Tukli su ga dok nije pao u nesvijest. Mislio sam da su ga ubili. Nisam mogao mrdnuti, niti glavu podići, bio sam sav skamenjen od prizora koji sam gledao, tijela utrnutog od bola; Mile Todorović je uzeo neku staru ceradu i prekrio Suada misleći da je mrtav. U međuvremenu su unišla trojica, kako su ih oni zvali “doktora koljača,” u maskirnim uniformama i odmah su mene, kako sam ležao prvi do vrata, uhvatili za ruke i podigli na noge nakon čega me je jedan od njih nožem zagrebao ispod grla po vratu i pitao da li se bojim. Ne znam šta mi je bilo ni odakle mi tolika hrabrost, ali ja sam na njegovo pitanje odgovorio:
“Tebe se, vlaše, ne bojim”, i pljunuo ga.
On je od svog poganluka i huje odmah pocrnio u licu, a istog trena moj sin Suad je došavši svijesti i vidjevši taj prizor, povikao:
“Ne daj se stari!”
Baš tog momenta naglo su se otvorila vrata i Mile Todorović je povikao:
„Pustite ih, krećemo odmah!“
***
Negdje u sumrak naredili su nam da ustanemo sa kanala sa rešetkama na kojem smo ležali čekajući dželate da nas pokolju i da izađemo iz garaže. Ušla je grupa vojnika, njih četiri-pet. Počeli su tući one starice iz Liskovice. Primijetio sam da su ti vojnici u maskiranim uniformama ustvari žene, djevojke Srpkinje, komšinice tih starica. Sa velikim su ih uživanjem tukle, hvatale za kosu i mlatile im glave o zid; pri tom su četnikuše podvriskivale od zadovoljstva. Tako su ih surovo izubijale, pa se pitam je li ijedna od te tri starice preživjela.
***
Iz te garaže odveli su nas u štalu koja je služila za neko skladište ili ostavu. Štala je bila vlažna i do pola pod vodom. Ja sam sa sinom, kojeg sam više nosio nego što je on mogao hodati, sjeo u jedan ćošak koji je bio suhlji. Sjedili smo tu sa Josipom Svetinovićem Bajom – mada nije bilo mjesta ni za jednoga, sjela smo nas trojica. Da ne bi sjedio na vlažnoj zemlji, onako polumrtav, Baja je skinuo kaput i dao mom sinu da sjedne na njega, a on je ostao u nekoj poderanoj košulji, iako je ta noć bila hladna, a štala memljiva i vlažna. Taj gest komšije i prijatelja Baje ne mogu nikada zaboraviti.
Ibrahim Halilović 